21. VEK

Globalno očajanje

Ovde, u zaklonjenoj Srbiji, još nismo stvarno osetili kako izgleda narušavanje prava korisnika kroz totalnu digitalizaciju novčanih transakcija. Ali moja drugarica koja živi u Belgiji, u očajanju, kaže da u Briselu više ne postoji banka u koju klijent može fizički da uđe i obavi neki posao. Sve je onlajn, a novca u gotovini više nema u opticaju

Илустрација Драган Стојановић

Uz teško očajanje, nebrojene konfuzije izbijaju u periodima velikih tehnoloških i kulturnih tranzicija. Ovo je, još pre 60 godina, shvatio veliki Maršal Makluan. Danas ovaj vizionarski zaključak vidimo kao našu oporu svakodnevicu. Očajanje i konfuzija, može se reći, postali su zaštitni znaci našeg vremena. A tehnološka i kulturna tranzicija koju proživljavamo možda nikada, u dosadašnjoj istoriji, nije bila veća. Očajanje prevladava kada se shvati grčevita želja koja, svim silama, teži ka tome da stvori jednu svetsku, centralnu, orvelijansku, upravu. Dakle, cilj je – totalna kontrola nad svakim pojedinačnim stanovnikom planete. Ovo je jasno svima koji su, već godinama, obraćali pažnju na „znakove pored puta”. Poslednji tračak sumnje u to da je taj cilj stvaran razvejala je pandemija, u kojoj su brojni svetski političari otvoreno tražili jedinstveno svetsko upravljačko telo, sastavljeno od „proverenih” medicinskih stručnjaka i političke birokratije. Cilj postavljen pre pandemije nije postignut, ali je ostao isti. U pandemiji su naučene neke lekcije pa se, u javnosti, neće više pojavljivati sledeće: Prvo, glavni organizatori se neće otvoreno predstavljati i delovati. Drugo, nacije neće biti ukinute. Prvenstveno zbog toga što nacionalizmi i plemenski odnosi baš odgovaraju manipulatorima javnosti, koji su uvereni da će sistem pojedinačnih nacija lako potčiniti jednom, nadnacionalnom, upravljačkom telu. I treće, nikada neće doći do otvorenog, javnog, proglašavanja da se sistem promenio. Privid regionalnih celina i tobožnjih raznolikosti služiće kao kamuflaža za nepostojanje pravih izbora i alternativa širom političkog spektra.

Kapitalizam, komunizam, socijalizam, demokratija, tiranija, monarhija – ove reči će gubiti svoja prava značenja, čak i više nego u sadašnjem vremenu. Ali nikada neće biti napuštene. Centralna uprava će kroz nacije-države (koje će to biti samo formalno) ustanoviti jedinstven poredak po kome će svi morati da postupaju. U svojim postupcima odgovaraće jednoj, neizabranoj i nedeklarisanoj, višoj instanci. Mnogima, u Evropskoj uniji, ovo je već postala stvarnost. Njima, po njihovom sopstvenom viđenju, vladaju otuđene sile moći koncentrisane u, nikad na izborima potvrđene, birokratske nomenklature. Čijih se imena i funkcija malo ko može tačno da priseti. Ono glavno, što nedostaje da bi gore pomenut cilj mogao biti ostvaren, su konkretni mehanizmi društvenog inženjeringa. Koji će projekat, s papira, pretvoriti u nepovratnu stvarnost. I tu se pojavljuju tri osnovna stuba koji će biti armatura centralne svetske vladavine. Prvo, digitalni novac, drugo digitalna lična karta, treće klimatska akcija.

U celosti, digitalni novac, koga za skoru upotrebu spremaju skoro sve centralne banke sveta, uključujući i našu, omogućava centralno nadgledanje, ali i centralnu kontrolu svih transakcija. Ovaj novac poznat je pod oznakom – CBDCs (Central Bank Digital Currencies). Centralni kontrolori ovog novca imaće mogućnost da naruše, ugroze ili ukinu prava svih koji taj novac budu koristili. I to bez prethodnih najava. Mi, ovde, u zaklonjenoj Srbiji, još nismo stvarno osetili kako izgleda narušavanje prava korisnika kroz totalnu digitalizaciju novčanih transakcija. Ali moja drugarica Lidija, koja živi u Belgiji, u očajanju, kaže da u Briselu više ne postoji banka u koju klijent može fizički da uđe i obavi neki posao. Sve je onlajn, a novca u gotovini više nema u opticaju. Konfuzija u stanovništvu je ogromna. Ključan pojam u povezivanju digitalnog novca svih centralnih banaka je – interoperabilnost (interoperabillity). To znači, po rečima stručnjaka iz SEF-a (Davos), da će se „uspostaviti globalna koordinacija, kohezivni ekosistem, harmonični napredak i međusobno povezani sistemi plaćanja”. To, dalje, znači da neće biti nikakve razlike između 195 međusobno povezanih nacionalnih valuta i jedne globalne valute.

 

Klimatske promene

U suštini reč interoperabilnost je „šifra” za shvatanje svih akcija koje su usmerene ka ostvarenju centralne komande novog svetskog poretka. Ovo se jasno pokazuje u narednom nosećem stubu svetske centralizacije, a to je – digitalna lična karta (digital ID). Kao starija, i od ideje o centralnoj digitalnoj valuti, ideja o centralnoj digitalnoj ličnoj karti (digital identity card) plasira se kao rešenje i odgovor na svaki „gorući” problem. Terorizam? Digitalni identitet (DI) će čuvati vašu sigurnost. Ilegalni imigranti? DI će čuvati granice. Pandemija? DI tačno vidi ko je vakcinisan, a ko nije. Veštačka inteligencija? DI dokazuje ko je ljudsko biće, a ko „veštak”. Siromaštvo? DI promoviše „finansijsku inkluziju”. I, naravno, interoperabilno, svi nacionalni DI sistemi uvezani u zajedničku mrežu, čine globalni DI sistem. Znači, sa ova dva stuba kontrolišu se finansijske transakcije, stanja, prihodi, rashodi – sve. Kontrolišu se sva kretanja ljudi, njihovi zdravstveni „kartoni”, kupovne navike i sve ostale životne aktivnosti. Prema tome, uspostavljaju se sveobuhvatni interoperabilni sistemi nadgledanja i kontrole. Kako se u to uklapa politički deo ove priče? Kako centralna svetska komanda postavlja politike i donosi zakone, a da ne otkrije svoje postojanje? Odgovor je – klimatske promene.

Još od 2010. na ovamo sa svih strana stižu političke konstatacije sledećeg tipa: ljudska rasa nije u stanju da kontroliše narasle klimatske promene pa je potrebno da se demokratija, za izvesno vreme, „stavi na led”. Blumberg, 2019. godine, objavljuje ovakve naslove: „Klimatske promene ubiće nacionalne suverenitete, onakve kakve danas znamo”. Na to, i neki akademski krugovi objavljuju da države neće biti u stanju da reše ozbiljne klimatske probleme ako se ne odreknu dela svog suvereniteta. Znači, godinama se servira neminovnost napuštanja suvereniteta i demokratije zarad pobede nad klimatskim promenama. Na to ide dugotrajna propaganda koja klimatske promene, od ekološkog problema, pretvaraju u sveopšti – apsolutni problem. Klimatske promene (KP) u ovom narativu su u osnovi mnogih velikih problema. Recimo, one će značajno promeniti sektor energije i transporta. KP, posle pandemije, dobijaju i dodatnu karakteristiku koja se formuliše i kao „zdravstvena kriza”. Propaganda tvrdi da KP proizvode i krizu hrane. Poručuje se da međunarodna trgovina mora da bude strogo svesna dejstava klimatske promene. Svetska banka poručuje da će promene u obrazovnom sistemu pomoći u borbi protiv KP. MMF poručuje da svaka država treba da uvede rigorozne takse na ispuštanje ugljenika a, istovremeno, naglašava da je CBDC sistem baš ekološki povoljan.

 

Bez jasne odgovornosti

Znači, stvar funkcioniše ovako: poljoprivreda i hrana, javno zdravlje, energija i transport, trgovina, fiskalna i poreska politika, čak i obrazovni sistem, skoro svi državni resori, potpadaju pod „kišobran” klimatskih promena. Onda, neka jasno vidljiva, centralna svetska uprava nije ni potrebna. Potrebna je samo „nepristrasna”, međunarodna komisija klimatskih eksperata koji rade na tome da spasu planetu! Ovi eksperti dobiće pravo da diktiraju (u formi „preporuka”) politiku, u svakoj oblasti života, svakoj zemlji na svetu. To je svetska vlada u savremenom svetu, u vremenu koje upravo nastupa. Ne centralizovana već distributivna. Dejstvuje kroz kompjuterske oblake u nadnacionalnoj košnici tehnokratije i korporacija. Bez zvaničnog postojanja i autoriteta, stoga i bez jasne odgovornosti, natura svoje političke odluke kroz jedan filter – klimatske promene. Većina zemalja slediće ove „preporuke”, a oni koji proglase da je to, ipak, centralna čvrsta ruka biće upućeni na razne internetske „istinomere” koji će im ovako odgovoriti: „Ekspertske komisije Ujedinjenih nacija nisu svetska vlada jer one nemaju nikakvu zakonodavnu moć.” Dakle, očajanja i konfuzije imaćemo na pretek. I po ko zna koji put mi, mali, na repu događaja, opet smo neka vrsta avangarde ili kontrakulture koja, još uvek, ne pomišlja da pusti iz ruku papirni novac, ne pomišlja na tzv. karbon takse, ne ide u korak s vezivanjem klimatskih promena za sve. Valjda smo, kao zemlja seljaka na brdovitom Balkanu, uvereni da, još uvek, iz zemlje umemo da izvučemo ono što ni klimatske promene ne mogu da ponište. Pitanje je samo – do kada.