REAGOVANjE

Intelektualac ne tapše vlast po ramenu

Odgovor Aleksandru Mandiću povodom teksta „Intelektualac je slobodan i da greši”, Kulturni dodatak, 2. mart 2024.

"Мислилац и жена која седи", касни Неолит (фото Википедија)

„Da li je opšte dobro nasuprot materijalnog sveta?”, pita se Aleksandar Mandić u tekstu „Intelektualac je slobodan i da greši”, uveren da je pronašao kontradiktornost u mom stavu da se duhovna pozicija intelektualca koji teži opštem dobru nalazi nasuprot materijalnog sveta.

Ukoliko bismo na Mandićev način posmatrali svet, onda apsolutno ničega ne bi bilo izvan njegove materijalne strane pa tako ni opštečovečanskih vrednosti, ideala, istine, hrabrosti, slobode, umetničkih tvorevina...

Neće biti da su slikarska ili književna dela isključivo materijalni predmeti, kao što neće biti da je opšte dobro kojem intelektualac teži, isto ono „opšte dobro” čiji smisao izvrće materijalistička vlast u cilju ostvarenja parcijalnih interesa. Zato osobe od intelekta koje iz materijalnih pobuda tapšu vlast po ramenu, premda znaju (i pored sve racionalizacije) da je ona nedostojna podrške, ne mogu pripadati redu intelektualaca.

Intelektualac se celim svojim bićem suprotstavlja posednicima moći i njihovom manipulativnom, neretko i opresivnom, nastojanju da nametnu svoju volju drugima.

Kakav bi to svet bio kada bi se intelektualcima nazivali oni koji podržavaju opresivnu moć?

Stoga se nikakvim pravom na zabludu i nikakvom slobodom da se greši, kako to pojednostavljeno sugeriše Mandić, ne može opravdavati svesna namera da se podrži vlast koja jeste moć. U ovome je suština, a ne u tome da li se ideje vlasti poklapaju ili se ne poklapaju s idejama intelektualca, odnosno da li vlast dolazi na noge intelektualcu nezavisnog i slobodnog duha.

Primeri koje Mandić navodi (Andrić, Krleža) ne pogađaju suštinu onoga o čemu pišem, dok racionalizovanje u stilu „neće biti da sve vlasti uvek varaju” govori o njegovom previdu onoga što je očigledno – da je manipulacija oblik varanja i da je u potpunosti srasla s „habitusom” iluzionista iz redova vlasti. Dakle, sve vlasti uvek varaju (manje ili više).

Uzmimo reprezentativan primer vlasti prve „demokratije” sveta koja decenijama vara sopstvene građane ubeđujući ih da žive u slobodnom i demokratskom poretku da bi sada istom varkom pokušala da obmane čitav svet (u sadejstvu s globalnim strukturama moći i njihovim lokalnim ispostavama).

Svesno podržavanje ovakvog globalnog, ali i lokalnog sistema prevare ne može se nazvati zabludom ili greškom intelektualca! Takav tapšač vlasti po ramenu niti je tragač za istinom, niti je slobodan čovek. Niti će to ikada postati.