Moja bašta, moja sloboda
Urbani baštovani nemaju are i hektare, njihove su „oranice” na prozoru, balkonu, između solitera, na periferiji. Vrtovi u gradskim naseljima za neke su razonoda, za druge terapija ili način da se preživi
Vrt u saksiji? Što da ne? Sveže povrće iz sopstvene proizvodnje privilegija je koju bašta pruža, pa čak i kada je minijaturna na balkonu, prozoru, između solitera, na periferiji... Stav „moja baštica, moja slobodica” ujedinjuje oko osamsto miliona gradskih stanovnika širom planete, koji ukupno proizvode oko 15 odsto svetske hrane.
Različiti su motivi za podizanje urbanih bašta. Recimo, sedamdesetih godina prošlog veka u Bronksu, ozloglašenoj gradskoj četvrti Njujorka, otpočelo je pretvaranje ledine, zatrpane smećem, u bašte i voćnjake. Nije to bio povratak prirodi, već jedan od načina da se smanji stopa kriminala, da se deca i mladi uposle i tako sklone s ulice. Zajedno s uređenjem prostora rasla je vrednost stanova u kvartu. Ovde su socijalni aspekt i obuka imali važniju ulogu od same potrebe za proizvodnjom hrane. Bašta do bašte prelile su se i na druge delove najmnogoljudnijeg grada Sjedinjenih Američkih Država. Deca su krenula da uče, studiraju i danas su urbani farmeri koji snabdevaju grad svežim povrćem.
Gradske bašte su odgovor i na pitanje kako je Kuba preživela krizu devedesetih godina. Tajna uspeha kubanskih baštovana je u redovnom dodavanju komposta, odabiru sorti, mešovitom gajenju više vrsta, smeni useva, biološkoj kontroli štetočina i navodnjavanju kap po kap.
Ideja o urbanim, društvenim, zajedničkim vrtovima s Kube prenela se i u glavni grad Nemačke. U leto 2009. godine na zapuštenom delu gradskog zemljišta u Krojcbergu niklo je, zahvaljujući neprofitnoj organizaciji „Zeleni nomadi”, „Princezino dvorište”.
Vizija „Zelenih nomada” vodi ka ideji da se svaki raspoloživi prostor u velikim gradovima iskoristi za proizvodnju sveže i zdrave hrane. Tako ljudi mogu da rade zajedno, opuštaju se, komuniciraju i uživaju u povrću lokalne proizvodnje. Konačni rezultat je: veći biodiverzitet, manje smoga, bolja mikroklima, prijatno mesto za život. Ovde treba dodati da dugoročno strateški gledano, pored upotrebne vrednosti i negovanja zelenih površina, gradske bašte snižavaju transportne i troškove skladištenja, emisiju štetnih gasova, zavisnost stanovništva od cene nafte i trgovačkog lobija.
Posebno zanimljiv je primer Rusije, koja je pre, tokom i posle sovjetske ere ostala prepoznatljiva po tradiciji gradskih imanja, bilo da je reč o baštama unutar gradova ili običaju da najveći deo gradskog stanovništva odmor provodi u vikendicama s okućnicom, popularnim dačama. O tome su pisali i američki listovi („Bovin” i „Pro liberti ”), koji s ushićenjem, pa i euforijom predstavljaju ruski model gajenja hrane – u sopstvenom dvorištu uz podsticaje države. „Model današnje ruske poljoprivrede cveta kroz milione malih imanja u porodičnom vlasništvu koja se rukovode principima organske poljoprivrede”, zaključuju američki novinari.
Terapeutski efekat
– U poslednjih nekoliko meseci posetila sam nekoliko zemalja u Evropi i svuda sam zapazila organizovane sisteme urbanog baštovanstva. To su uglavnom zajednice koje na inicijativu građana podrži gradska uprava prostorom, infrastrukturom i opremom za neku simboličnu godišnju rentu. Zajednice urbanog baštovanstva veoma su važne i kao oaze specifičnog ekosistema u gradovima koji sve više pate zbog zagađenja raznih vrsta, a nauštrb opstanka biljnog i životinjskog sveta. Pored toga, posebno su važne kao mesto okupljanja ljudi jer je i nedostatak kvalitetnih socijalnih odnosa i empatije jedno od opasnih „zagađenja” modernog vremena – kaže Novosađanka Majda Adlešić, dizajnerka vrtova, idejni tvorac koncepta „Baštologija”, dodajući da organizovanu urbanu baštu kakvu na primer ima Ljubljana grad Novi Sad još nije formirao.
– Baštovanstvo ima terapeutski efekat, to je fizička aktivnost koja nije preterano zahtevna, tako da je pogodna za sve uzraste. Izuzetno je kreativan posao, idealan za svakog ko voli prirodu, eksperiment, spreman da vodi brigu o nečemu i voli da vidi relativno brzo plodove svoga rada, u pravom smislu te reči. Ima takođe izuzetan uticaj na povezivanje, kako članova porodice međusobno, tako i u zajednici. Proizvedena hrana je važan rezultat. Zato je ideja urbanih bašti, posebno pri velikim gradovima, zaživela – primećuje Adlešićeva, koja se u okviru „Baštologije” bavi obukom zainteresovanih u njihovom vrtu, kompanijskom ili pripadajućem nekoj stambenoj zgradi, uz formiranje bašte. Poseban segment je rad s decom i podizanje povrtnjaka u osnovnim školama.
– „Baštologija” je koncept održivog baštovanstva bez otpada, koliko je to moguće. To znači da se pre svega otpad iz kuhinje i same proizvodnje kompostira i tako vraća u bašte. Setvu i sadnju obavljamo u svemu što bi kao odbačena ambalaža završilo u kanti za smeće. Trenutno koncipiram ideju hranljive saksije kojom bih rešila više koraka i potreba proizvodnje. Ne obrađujemo mehanički baštice, već samo uz kompostiranje i malčiranje poboljšavamo strukturu i kvalitet. Malč dobijamo takođe iz resursa rada, orezivanjem drveća i šiblja. S obzirom na to da se bavimo i održavanjem zelenila u vrtovima, jednu količinu nečijeg zelenog otpada preusmeravamo i umesto odnošenja na deponiju kompostiramo ili pravimo malč. Zalivamo vodom iz bunara koliko je neophodno, jer biljke s ovakvim tretmanom se manje i zalivaju – kaže Majda Adlešić.
Baštovani na dedovini
Više od 47.000 baštovana iz regiona okupilo se, radi razmene iskustva, na fejsbuk stranici „Mala bašta u slami” koju su pre osam godina pokrenuli inženjeri za mehanizacije Ilija Aralica i Aleksandar Lolica Jovanović.
– Ovo je internacionalna grupa, članovi su iz Srbije, BiH, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore. Raste želja kod ljudi da imaju svoj vrt, pa nam se nedeljno pridruži od 200 do 300 ljudi. Mnogima je ostala dedovina, da prodaju ne isplati se, pa bi da obrađuju zemlju. Ima dosta sanjara, koji bi da odu iz grada, pa prate iskustva drugih. Grupa svima omogućava da pitaju, da traže pomoć, da pokažu šta i kako rade – kaže Aralica čija je bašta na balama slame, prva te vrste u Evropi, 2015. godine pobudila veliko interesovanje. Po rečima ovog poljoprivrednog stručnjaka sama obrada zemljišta nije toliko bitna, važno je da se zemlja obogati organskom materijom – humusom koga je sve manje.
Gotovo niko od mnogobrojnih urbanih baštovana, koji su se odlučili za gajenje voća, povrća, lekovitog i aromatičnog bilja, nije naveo finansijski momenat kao prvi motiv za posedovanje svoje bašte. Neki su čak izjavili da ne samo što nemaju nikakve finansijske koristi, već im je vrt u tom smislu i trošak (potrebno je kupiti organsko đubrivo, seme, alat).
– Urbano baštovanstvo je, u našim uslovima, hobi koji baštovanima donosi zadovoljstvo, ali ne i zaradu. Međutim, to je unosan posao za proizvođače sadnog materijala i svih drugih potrepština počev od đubriva, hranjivih supstrata, poput treseta ili glistenjaka, alata... Na tržištu postoji cela paleta proizvoda namenjenih vrtlarima kao što su rukavice, motike, saksije, sredstava za zaštitu – kaže profesor dr Slaven Prodanović s Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu.
Baštovanluk opušta i oslobađa od stresa
Zanimljivo je da u gradskoj botaničkoj bašti, pored sve njene raskoši, ne osećamo tu vrstu ispunjenosti i sreće kao u vlastitom vrtu. Razlog je, po mišljenju psihoterapeuta, u izostanku uzajamnog delovanja kao nužnosti terapijskog procesa: čovek je i negovatelj (dok radi u vrtu) i negovani (dok uživa u mirisima, bojama, plodovima).
I dok mladi rad u bašti doživljavaju kao vid rekreacije, fizičke aktivnosti, za starije baštovane to je i vid psihičke rekreacije, borba protiv usamljenosti. Odlazak u penziju velika je prekretnica u životu, tako da se neki opredeljuju da radom u vrtu ispune novostečeno slobodno vreme. Dodatni aspekt psihičke relaksacije je rasterećenje od urbanog stresa. Vrt je mesto gde ljudi dolaze da se odmore nakon napornog dana na poslu.
Igra je zapravo moto cele priče oko „bašte u saksiji” da uživamo, istražujemo i radujemo se svakom listiću, a onda vremenom, poput đaka prvaka, rastemo do ozbiljnijih poduhvata.
Uskladiti mesto i potrebu biljke za svetlošću
Terasa ili prozorska daska pravi su izazov za urbane baštovane. Pre nego što počnete sa zasnivanjem mini-povrtnjaka na terasi, prozoru, neophodno je dobro proučiti potrebe za svetlošću za svaku vrstu koju želite da posadite. Balkon koji je duži deo dana u senci nije pogodan za gajenje većine povrtarskih kultura: paradajza, patlidžana, paprike, tikvica, lubenica, krastavaca... U tom slučaju treba se opredeliti za lisnato povrće, poput rukole, kelja, zelene salate i spanaća, jer im je neophodno od tri do četiri sata dnevne izloženosti suncu, a mnogim vrstama začinskog bilja minimum tri sata.
Inače u mini-bašti nema ograničenja, mogu se gajiti praktično sve vrste povrća, pa čak i lubenica, naravno odgovarajući hibrid.
Povrće u saksiji
Povrće se gaji u saksiji isto kao i na otvorenom, s tim što se mora obratiti veća pažnja na prihranjivanje i zalivanje. Boranija je jednostavna biljka za uzgoj i idealna je za prve korake u baštovanstvu. Teži deo je utvrditi da li je seme koje imate niske, čučave ili visoke sorte. Ako je u pitanju niska boranija, jedino što treba jeste da je zasadite na oko jedan i po cm dubine i dobro je zalivate. Kod visoke boranije potrebno je da dodate potporu kako bi rasla uspravno. Boranija niče oko 45 dana nakon što ste je posejali. Krastavac ili tikvice takođe su jednostavni za sadnju, a da se uberu mogu već nakon 60 dana.
Najraniji termin da se paradajz posadi je kraj aprila. Za početak je najbolje uzeti gotov rasad. Čeri mnogi hvale kao pravi izbor. Paprika se takođe na terasi može saditi već krajem aprila i to gotov rasad. Većina već ima iskustvo s malim, ljutim koje su se izborile za mesto na balkonu među ukrasnim biljem, ali su lepe i šilje, ajvarke, somborke.
Pravilnom pripremom zemljišta, kome su dodate odgovarajuće hranljive materije kao i naknadnim đubrenjem, biljkama se omogućava rast i razvoj, cvetanje i plodonošenje što olakšava i borbu s bolestima i štetočinama jer imamo zdrave i otporne biljke.
Sa 350 do 400 kvadratnih metara cela porodica može se hraniti ukusnim povrćem.
Gradska bašta
Živite u zgradi, bez uslova da uzgajate bilo šta, a voleli biste da se bavite baštovanstvom, možete da se organizujete s komšijama u kraju i da zatražite od opštine da vam ustupi neki deo zemlje i tu napravite gradsku baštu gde ćete s ostalima deliti parcele. Svaki grad ima javni prostor koji se može koristiti kao zajedničko dobro ili isparcelisati u vrtove koji se daju u koncesiju.