POPULARNA PSIHOLOGIJA

Isključite megafon u glavi

U svoju „knjigu briga” tokom nedelje uvek u isto vreme zapišite šta vas najviše muči, vikendom to analizirajte i otkrićete koji problemi su prenaduvani, a s kojima morate da se suočite

(Pixabay)

Kako se izboriti s brigama i negativnim mislima u glavi koje se roje i kada se završi jedan posao i kada čovek ostane sam sa sobom, pitanje je s kojim se sreće svaki čovek.

Prekidač kojim bismo isključili ovaj „megafon” u svojoj glavi i uplovili u spokoj ne postoji. Ipak, još su grčki filozofi stoici, savetujući ljude kako da odagnaju brige, govorili da je najvažnije da odvojite stvari na koje možete da utičete od onih na koje nemate nikakav uticaj. Dve hiljade godina kasnije američki teolog Rajnhold Nibur to je uobličio u stav: Bog mi je dao spokoj da prihvatim ono što ne mogu da promenim i razum da prepoznam razliku.

Ne ignorišite, nego beležite

Strategiju kojom se brige mogu odagnati, bar na neko vreme, nudi Švajcarac Rolf Dobeli (57). On je u knjizi „Umetnost dobrog života” (izdanje „Kontrast”, prevod Jelena Anđelovska) u 52 kratka poglavlja opisao svojevrsne „alate” za razmišljanje i donošenje boljih odluka. Dobeli, istina, nije psiholog, već je po obrazovanju ekonomista i preduzetnik, s doktoratom iz filozofije, ali njegove knjige dostižu ogromnu popularnost širom sveta. Da objasni svoju životnu ideologiju često u pomoć poziva filozofe, još češće citira milijardere, investitore, biznismene Vorena Bafeta i Čarlija Mangera.

Kao način da se izborite s brigama, Dobeli prvo predlaže da otvorite svesku i naslovite je „Moja velika knjiga briga”. Zatim treba da odredite fiksnih deset minuta vremena svakoga dana kada ćete na papiru beležiti sve svoje brige. On konstatuje i da je „nebitno koliko je to smisleno, idiotski ili nejasno” i tvrdi da jednom kada to uradite ostatak dana će biti relativno bezbrižan. Mozak će „znati” da njegove brige nisu ignorisane, nego zabeležene. Preporuka je da se za svaki dan brige zapišu na novoj strani, a da se, recimo, tokom vikenda pročitaju beleške iz prethodne nedelje. Dobeli tvrdi da će autor beležaka shvatiti da ga progoni uvek ista grupa briga:

 „Kada primetite da snažno naginjete bilo čemu, najbolji plan je da uvek mislite o tome, čak i više nego što biste inače, dok se najzad ta morbidna fascinacija ne izliže. Zamislite najgore moguće posledice i naterajte sebe da mislite mimo njih. Otkrićete da je većina tih briga prenaduvana. Ostalo su prave opasnosti, s njima se moramo suočiti.”

Za polise osiguranja on tvrdi da su neverovatan izum, elegantan način da se ubiju brige. Njihova prava vrednost nije novčana isplativost kada postoji problem, već smanjena anksioznost pre toga.

I na kraju fokusirani, ispunjavajući rad je najbolja terapija protiv briga, bolji od meditacije.

Neobičan „recept” za bolje snalaženje u životu je, po Dobeliju, i da se kaže doviđenja kulturi fleksibilnosti. Ona čoveka čini nesrećnim i umornim, udaljava ga od ciljeva. Umesto toga savet je da sebe beskompromisno vežete za svoje zavete. Lakše je držati se svojih zaveta sto posto vremena, nego 99 odsto.

Naravno, autor upozorava da posvećenost zavetima i bezuslovnim principima nije lako održati, ali da ukoliko u tome istrajete, ljudi će vas na kraju ostaviti na miru. On daje primer Vorena Bafeta, investitora i milijardera, koji iz principa odbija da pregovara. Svako ko želi da mu proda kompaniju ima na raspolaganju samo jedan pokušaj, može dati samo jednu ponudu. Bafet će kupiti kompaniju po ceni koja se predlaže ili je uopšte neće kupiti. Ne je zaista ne i svima je to jasno. Bafet je zadobio reputaciju nefleksibilnosti, ali je sebe poštedeo gubljenja vremena na cenkanje. Dobeli tvrdi da fleksibilnost nije prednost, već zamka. Da ovo dokaže služi se i primerom iz istorije: kada se Kortes, španski osvajač, domogao obala Meksika i proglasio to španskom kolonijom i sebe za guvernera, uništio je svoj brod i time sprečio dezertiranje svojih ljudi.

Dobar primer je i iz modernog doba: Klejton Kristensen, profesor na Harvardu i jedan od najznačajnijih eksperata u oblasti menadžmenta, poznat do bestseleru „Inovatorova dilema”, inače posvećen mormon, vodi život prema svojim zavetima. U mladosti video je mnoge menadžere kako se žrtvuju tokom prve faze za karijeru, s objašnjenjem da to rade da bi u drugoj polovini karijere mogli, finansijski nezavisni, da se posvete svojim porodicama. Do tada shvate da su se njihove porodice ili raspale ili da su deca odletela iz gnezda. Zato je Kristensen obećao bogu i sebi da neće raditi vikendima i da će večerati s porodicom tokom radne nedelje. To je značilo da ponekad na posao ide u tri ujutru.

Fleksibilnost je zamka

Dobeli priznaje da je kada je prvi put čuo za Kristensenovu strategiju smatrao da je takvo ponašanje iracionalno, tvrdoglavo, neekonomično. Pitao se da li zaista treba biti tako nefleksibilan i zašto ne odlučiti od slučaja do slučaja, jer ponekad jednostavno mora da se radi i vikendom, ali se to može, recimo, nadoknaditi radeći malo manje ponedeljkom ili utorkom. Švajcarac tvrdi da danas ima drugačiju perspektivu kada se radi o važnim pitanjima i da drugačije gleda na fleksibilnost. Veruje da stalno donošenje novih odluka potkopava snagu volje. Mozak, iscrpljen donošenjem odluka, pribeći će najudobnijoj opciji koja je vrlo često najgora moguća. Zato zaveti imaju smisla. Od trenutka kada se na nešto zavetuješ ne moraš da prolaziš kroz „za” i „protiv” svaki put kada se suočavaš s odlukom. Odluka je već doneta i čuva energiju.

Drugi razlog ima veze s reputacijom: šalje se poruka da nema prostora za pregovore.