Zapis o jednom danu

Dvanaestog februara 2026. pored grobnog obeležja princa pesnika, kako ga je sa pravom krunisao kritičar Muharem Pervić, u Beogradu je bilo vedro, gotovo letnji dan, sa belim pramenovima koji su se mešali sa plavetnilom u oblacima. U neprozirnoj tišini odjekivali su stihovi Branka Miljkovića iz pesme „Poeziju će svi pisati” iz poslednje zbirke Poreklo nade (1960). Stihovi su izgovoreni patetično, ženskim glasom, ali dovoljno potresno i osećajno, sa završnim akordom: „Istina će prisustvovati u svim rečima / [...] ja na sebe primam osudu propevale gomile: / ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju”. I tako su svakog dvanaestog februara od 1962, kada je otpočelo posvećivanje Branku Miljkoviću, njegova pesnička sabraća govorila svoje stihove, oslonjeni jednom rukom na sivi grobni mermer sa bareljefom pesnika, koji su tog dana zvučali antologijski. Govorili su i onaj anonimni latinični autograf (zapis), poruku jedne žene, ostavljenu na grobnom obeležju (1961), sačuvanu u ostavini pesnika: „Dragi moj pjesnik, / Umorna sam od života. Mnogo sam umorna i došla sam tu da nađem snage da bih izdržala. Ti nisi izdržao, ali tvoj grob jače od svega govori da je potrebno izdržati. Neću zaboraviti tebe – nikad.”

Epitaf, iz zbirke Poreklo nade „Ubi me prejaka reč” uklesan je na vodoravnoj mermernoj ploči: to je onaj pesnik koji je imao punih 26 i u trenutku smrti u Zagrebu, 12. februara 1961. tek načeo 27. godinu; koji je za svega sedam godina objavio tri zbirke pesama i pregršt eseja, kritika i prevoda; čija biografija sa tragičnim udesom i krajem je uvek na savesti kada se piše ili govori o njegovoj poeziji. Ta smrt je bila bolni odjek u duši talentovane druge pesničke generacije šezdesetih godina 20. veka, koja je imala svoju književnu i sudbinsku stazu od Knez Mihailove ulice do Kalemegdana – bila je to svojevrsna peripatetičarska staza B. Miljkovića i njegovih prijatelja iz grupe neosimbolista: Dragana Kolundžije, Petra Pajića, Milovana Danojlića, Zvezdana Jovića, Dragana Jeremića, Žike Lazića, Koste Dimitrijevića, Vere Srbinović, Velimira Lukića... Ali i onih koji su mu bili bliski: Luke Prošića, Božidara Šujice, Matije Bećkovića, Petra Džadžića, Tanasija Mladenovića, Milice Nikolić, Danila Kiša, Mirka Kovača, Radovana Pavlovskog... Kao i onih iz zagrebačkog književnog kruga: Milivoja Slavičeka, Irene Vrkljan, Zlatka Tomičića, Slavka Mihalića... I njegovih Nišlija Vidosava Petrovića, Dimitrija Milenkovića i dr. Ali taj neprevaziđeni, sudbinski epitaf univerzalnog značenja i slojevitih konotacija, u stvari je epitaf za sve pesnike ma gde bili i kojim jezikom govorili i pisali. On ima svoju predistoriju, genezu, nastanak, o čemu piše Zlatko Tomičić (1930–2008), hrvatski pesnik, u članku „Jedna neobjavljena pjesma” („Književne novine”, 17, br. 295, Beograd, 18. 2. 1967, str. 5), a koji je u stvari objašnjenje i komentar pisma B. Miljkovića, pisanog latinicom, njemu upućenog 15. januara 1960. iz Beograda: „S pjesnikom Brankom Miljkovićem sam se upoznao u Beogradu 1956. godine. U toku pet godina našeg dubokog prijateljstva često smo se posjećivali. On je dolazio k meni u Zagreb, a ja k njemu u Beograd i znali smo jedan u drugoga ostajati katkada i dulje vremena (po deset, dvadeset, mjesec dana). Kad je on bio u Beogradu a ja u Zagrebu, dopisivali smo se; nismo redovno i često, ali zato smo uvijek srdačno i iskreno izmenjivali svoje naklonosti i misli. Branka je iz naše sredine nestalo ima već šest godina (izdahnuo je u Zagrebu 12. veljače 1961. godine). Trinaest mjeseci prije tog nesretnog datuma stiglo mi je jednog dana Brankovo pismo. Bilo je to tačno 16. siječnja 1960. godine. Omotnica je sadržavala samo jedan jedini list papira. Na njemu je bila otipkana pjesma. Pjesmi bijaše naslov ’Epitaf’, a ispod toga, na desnoj strani, posveta: ’Za mene i tebe, dragi Zlatko’. Pjesma – koju ovdje prilažem – imala je devet redaka, od toga su u četvrti redak došla slova ’ce’ (nastavak od ’pti’ – rastavljene riječi tj. ’ptice’ iz trećeg retka) i u sedmi redak slova ’reni’ (nastavak od ’pomi’ – nastavljene riječi iz šestog retka, tj. „pomireni”). Pjesma je bila potpisana pisaćim strojem: ’Branko Miljković’, a ispod toga je Branko rukom crnilom napisao, ukoso, prema desno nagore: ’Voli te tvoj brat Branko.’ U vrhu papira je pokojni Branko napisao još crnilom: ’Zlatku Tomičiću’. Osim toga, dodao je još crnilom ispod riječi ’voli te tvoj brat Branko’ sljedeće: ’Smrt i smrt u nadi i otkriću – Tin: Očajavaj sav i umri – Šekspir: Neko mora umreti, a da se nije spasao.’

S lijeve strane, ispod teksta pjesme, Branko je nacrtao nekih 25 manjih i većih križeva. Iznad križeva je napisao (takođe sve rukom): ’Groblje kraj mora.’ Ispod križeva je napisao: ’Gde je more?!’ Ispod toga je povukao strijelu, a ispod strijele riječi: ’Tin: Pored moje glave svako je groblje kraj mora.’

I to je bilo cijelo Brankovo pismo. Pjesmu ’Epitaf’ Branko Miljković nikada nije objavio. No on je štampao u zbirci Poreklo nade (Lykos, Zagreb, 1960) u ciklusu ’Smeli cvet’, str. 52, samo poslednji redak, koji glasi ’Ubi me prejaka reč’, pod istim naslovom (’Epitaf’), otkuda je ta pjesma, odnosno poetski aforizam poznat čitaocima. Nisam nikada upitao Branka zašto je odbacio ostale stihove te pjesme i u zbirci tiskao samo poslednji stih. Vjerovatno zato što je Branko pjesmu ’Epitaf’, napisanu i poslanu 15. siječnja 1960. godine napisao samo za mene, kao pismo – što ta pjesma, zajedno sa svim dodacima, gore citiranim, zapravo i jest. Tako sam ja tu pjesmu shvatio i zato se i nisam čudio što je Branko nije nikada objavio, nego samo poslednje četiri riječi te pjesme i zato ga nikada o tome i nisam pitao. Kako smatram da pjesma nije sasvim privatnog karaktera, nego, dapače, danas – nakon Brankove smrti kad su se sve stvari izmjenile – dobiva sasvim drugi značaj i postaje važna u izučavanju njegove filozofije i tragedije njegove životne sudbine – i kao posthumni ključ istine i kao njeno predodređenje – ja se usuđujem objaviti je i učiniti pristupačnom javnosti.”

ANTRFILE

Epitaf

Za mene i tebe, dragi Zlatko

Za života urezah u svoj kamen ovo bilje i zvezde bez noći.

Ko može da izgazi moj vrt.

Usekoh i pticu u kamen zvezdovit. Pogiboh od ptice.

Ko u snu spava ne sanja. Padoh.

Zemlja pade na mene. Padosmo jedno na drugo pomireni.

Brate, pozajmljujem ti ime; ono mi više ne treba.

Ubi me prejaka reč.