Sve prolazi, Sulejman Veličanstveni ostaje
Siromaštvo i (ne)talenat su jedine stvari koje se ne mogu sakriti. Nekome je dovoljno i tri minuta javnog prostora da publiku omađija, a nekome ni sat vremena brbljanja, kreveljenja, statiranja...
Sve je manje onih kojima je bog podario talenat da naprave mala-velika dela i da ovaj svet učine boljim mestom za život, a sve više onih ispraznih, potrošenih, kojima sutra nećemo ni ime znati, i koji dragocenu javnu reč troše uzalud. Nema više dostojanstvene televizije, gospodstvenog programa... Nema više velikih imena, autoriteta, ličnosti od poverenja... Nema više milozvučnih tonova, kulturnog dijaloga. Nema više respektabilnih voditelja, niti programa posle kojih dugo razmišljamo i preispitujemo se.
Televizije su nam upravo takve – siromašne i netalentovane. Siromašne programskim sadržajem i netalentovanim medijskim radnicima. Oni će nas možda informisati, zabaviti, ali nikada neće preći rampu... Nikada neće doći do naših srca i mozgova... O njihovim emisijama nećemo pričati. Zbog njih ćemo nervozno držati daljinski u ruci u potrazi za nečim... Što nas može ganuti i pokrenuti... Već za koji dan medijski poslenici spakovaće kofere i otići na letnji raspust. Nećemo ni primetiti da ih nema... Neće nam nedostajati...
Javni servis tik uoči kolektivne „bežanije” setio se da uvede poslepodnevni program... Usiljenim osmesima, nepromišljenim opaskama, podvriskivanjem, mlataranjem rukama i poskakivanjem, voditelji ovog programa svakako nas neće ni zabaviti, niti učiniti informisanijim, pametnijim... Već će dodatno uneti nervozu u već dovoljno haotičan život. Ko im je rekao da tako treba? I zar se utrkuju sa takozvanim komercijalnim televizijama? Da li ste osetili stid i sramotu što prisustvujete ovakvom vašaru? Ako jeste, za vas još uvek ima nade... Prebacite program na Sulejmana Veličanstvenog, bar ćete se odmoriti i smiriti živce. Sve prolazi i dolazi, Hurem ostaje! Kad nam ništa drugo ne preostaje.
Ali, avaj! Taman, u smiraj dana, pred počinak, kada smo poželeli komad mira i preko potrebne katarze, sa tog istog Prvog programa dočeka nas falširanje Senide koju je pokušala da isprati folk diva Lepa Brena. Verujem da su mnogi pomislili da sanjaju, da su dobro protrljali oči da se uvere da li su na pravom kanalu... A toliko kvalitetnih emisija „čuči” na Drugom programu RTS.
Pa sa kim se utrkuje nacionalna televizija? I dokle više podilaženja i ponižavanja nas gledalaca? Kad će uzeti stvar u svoje ruke? Kad će shvatiti da je na njima odgovornost za sve? Za nasilje, za nedostatak empatije, lepe reči, za edukaciju... Sulejman mu dođe kao prva pomoć naspram onoga čemu smo te večeri svedočili. Bilo je bučno, haotično, nedolično, neumesno... Niti je Lepoj Breni bilo mesto na toj sceni, niti tom koncertu na RTS. Prekrstili smo se... Idemo dalje, jedva čekajući raspust.
U međuvremenu, u toj halabuci, gotovo u senci, mimo radara naših televizija, protekao je mnogo važniji događaj koji bi, više od svega, mogao da nas ojača i vrati veru u zdrav duh i talenat, pored siromaštva, a to je uspeh naših košarkaša koji su nadjačali moćnu Ameriku i postali prvaci sveta. Priznajte da niste znali! Jer, imali smo većih briga...
Između ostalih i onu – da li će dvorac zvani Zadruga zatvoriti svoje dveri. Gle čuda! Zadrugari izgleda izlaze iz svog virtuelnog sveta ispunjenog nasiljem i psovkama pre vremena. Nek’ im je srećan put! Do jesenje sezone. Košmarni san mi kaže da ćemo ih opet gledati, vaskrsle, u nekom novom formatu. Pu, pu, pu.... Ne ostvarilo se.
Do tada, živele reprize... Možda nam one, iz neke lepše prošlosti TV stvaralaštva, budu spas i terapija!