Mirna ženska ruka u teškom muškom poslu
Maša Milošević, studentkinja iz Niša, postala je podvodni zavarivač
Maša Milošević (24) studentkinja je Mašinskog fakulteta u Nišu na kome se obrela posle završenog prirodno-matematičkog smera u gimnaziji. Poput drugih devojčica, kao mala, na pitanje šta će biti kada poraste odgovarala je: frizerka, kasirka..., a bilo je tu i drugih tipično dečjih želja.
Uz ronjenje, hobi kojim se aktivno bavi poslednjih godina – i posle obuke koju upravo završava za dobijanje sertifikata za REL i MAG zavarivanje (zavarivanje elektrodama i gasno zavarivanje), Maša pri kraju studija razmišlja u novom pravcu. Želi da se bavi poslom koje žene retko biraju kao svoje zanimanje, ne samo u Srbiji, već u čitavom svetu – da postane podvodni zavarivač. Tek počinje da stiče znanje iz ove oblasti, ali se raduje usavršavanju i dobijanju sertifikata. Prioritet joj je, ipak, diploma jer je pri samom kraju studija, a tek onda će tražiti posao.
Jedina devojka
U grupi od 16 polaznika, koji su tokom prethodnih 26 dana, od kraja juna do kraja jula, intenzivno, svakog radnog dana i subotom pohađali obuku, Maša je bila jedina žena. U okviru projekta organizacije Nemačke razvojne saradnje , a koju sprovodi GIZ-„Inkluzija Roma i drugih marginalizovanih grupa”, polaznicima je pružena šansa da steknu zvanje bravar i zavarivač, s ciljem podsticanja zapošljavanja marginalizovanih grupa i pripadnika manjinskih zajednica, mladih koji tek treba da dobiju prvi posao.
Ivana Simonović, menadžerka ovog projekta, pojašnjava da ova zanimanja spadaju u grupu teških, fizički napornih poslova, ali da uvek vlada veliko interesovanje:
– Osim mogućnosti visoke zarade, pružaju šansu brzog pronalaženja posla. Neki od polaznika imaju već sliku o tome kada stupe u kontakt s nama.
Ipak, svima koji prođu proces selekcije dodatno se pružaju informacije o nimalo idealnim uslovima rada, pogotovo naporima koje zanimanje zavarivača nosi.
Oni koji uspešno prođu obuku nemaju obavezu da ostanu da rade kod poslodavca s kojima GIZ sarađuje.
– Sami dalje odlučuju da li žele da ostanu, pronađu drugog poslodavca, eventualno započnu svoj posao. Do sada su u najvećem broju odlučivali da ostanu kod poznatog poslodavca, kako bi odmah počeli da rade, ali i da se usavršavaju, postanu još precizniji zavarivači – ističe Ivana Simonović.
Kompanije u kojima su uvek širom otvorena vrata za varioce sa sertifikatima iz mašinske industrije bave se različitim vidovima mašinske proizvodnje, remonta, održavanja energetskih i procesnih postrojenja...
Interesantno je da se žene javljaju, ali u vrlo malom procentu.
Za razliku od budućih kolega, uvek unapred dobro znaju šta će raditi sa stečenim znanjem i sertifikatom. – Najčešće je to za njih korak dalje u tekućem školovanju. Dodatno, praktično znanje da upotpune osnovnu profesiju. Za određene postupke su talentovane i postižu preciznije rezultate od muškaraca – dodaje Simonovićeva.
Maša se, kako smo saznali od kolega i predavača, brzo obrela u grupi najboljih polaznika. Za obuku je čula od prijatelja i odmah se prijavila, a društvo joj pravi brat koji je takođe na kursu.
Odrastala je u porodici gde roditelji nikada nisu delili poslove na muške i ženske. Sve obaveze podjednako su delili i Maša i brat:
– Od malena su nas učili da nema diskriminacije, da žena ima iste šanse kao i muškarac. Sve smo radili isto, od zamene sijalica do pranja sudova.
Kako je istraživačkog duha, svestrana, seća se da je kao mala po kući često otvarala fioke s tatinim alatom.
– Jednom sam našla lemilicu, koju sam zvala virilica. Onda sam išla po kući i lemila sve što mi dođe do ruku, sve dok me jednom roditelji nisu zatekli kako lemim mutilicu za kafu koja je bila uključena u struju! Roditelji su mi onda objasnili ceo proces, pogotovo da je najvažnija bezbednost.
Maša podršku za svoj izbor dobija i od dečka, koji je kolega sa studija i razume njenu želju za praktičnim znanjima iz struke.
Ostala bi u Srbiji
Iako je Maša imala priliku već da radi u inostranstvu, tri meseca je radila u SAD kao spasilac, a i generacijski pripada grupi milenijalaca, koji svoju budućnost vide izvan domovine, ona kaže da bi volela da ostane u Srbiji.
– Najviše bih volela da nađem posao ovde, da bude dobro plaćen kako ne bih morala da idem u drugu zemlju da privređujem – iskrena je naša sagovornica.
Kada ne sprema ispite i ne uči hemijske i fizičke reakcije prilikom varenja, Maša slobodno vreme provodi baveći se paraglajdingom, skijanjem i ronjenjem. Angažovana je i kao trener stonog tenisa u klubu osoba s invaliditetom „Nais”.
Korona nije zaustavila obuke
Tokom obuke su poštovane sve mere zaštite od virusa korona, a projekat se nastavlja.
– Ograničićemo broj polaznika, poštovaćemo postojeće, eventualne nove mere zaštite. Nadamo se da će se epidemiološka situacija popraviti, jer je očigledno da pandemija utiče na privredu generalno pa i trendove zapošljavanja, a mi želimo da omogućimo što većem broju nezaposlenih da nađu zaposlenje – ističe Ivana Simonović, menadžerka projekta „Inkluzija Roma i drugih marginalizovanih grupa”.
Traženi zavarivači
Za obuku za zavarivanje uvek postoji veliko interesovanje, jer je to zanat koji se izuzetno ceni i poslodavci traže ove stručnjake. To je dobro plaćeni posao i u Srbiji i u inostranstvu.
U prethodnim ciklusima obuka, koje sprovodi GIZ, nije bilo mnogo žena.
– Imali smo tri polaznice na intenzivnoj tromesečnoj obuci za tri postupka zavarivanja i odmah nakon obuke sve su našle posao u domaćim firmama: „Milanović”, odnosno sadašnji „Simens” iz Kragujevca i „Azotari” u Pančevu – nabraja Ivana Simonović. Grupa od devet devojaka prošla je jednomesečnu obuku u firmi „Beoinoks” u Borči, u Beogradu. Neke od njih su mašinski inženjeri, pa im je trebalo dodatno znanje u okviru struke, a neke su se odlučile da znanje iskoriste za izradu umetničkih skulptura.