21. VEK

Pravda u direktnom prenosu

U Srbiji nismo skloni direktnim TV prenosima suđenja, pogotovo ne suđenja za krivična dela korupcije, privrednog kriminala, postupanja protiv pravila službe

Суђење Адолфу Ајхману, директан тв пренос

U svakom vremenu je bilo trenutaka kada se pravda sprovodila neposredno, uz prisustvo gledalaca, mase, naroda, rulje. Egipat, Persija, Grčka, Rim, Vizantija, Osmansko carstvo, srednjovekovna Evropa, Divlji zapad, revolucije i ratovi u devetnaestom i dvadesetom veku. Svaka kultura je birala odgovarajući metod za javno sprovođenje pravde. Sve te metode mogli smo dobro da upoznamo u literaturi, filmu, televiziji, slikarstvu. Poslednje javno izvršenje smrtne kazne giljotinom dogodilo se u Francuskoj godine 1939. U SAD poslednje javno vešanje dogodilo se 1936. godine. Neke istorijski poznate ličnosti koje su javno žive spaljene su Jan Hus, Jovanka Orleanka, Đirolamo Savonarola, Patrik Hamilton, Đordano Bruno... Između 1196. i 1868. desetine hiljada ljudi javno je usmrćeno u gradu Londonu. To su bili brutalni prikazi državne moći, spektakli koji su postali deo svakodnevnog urbanog života. U nekim prilikama javnom izvršenju smrtne kazne prisustvovalo je više od pedeset hiljada ljudi. Pogubljeni su pripadali svim klasama, uključujući i kralja Čarlsa Prvog. Do samog osamnaestog veka širom Evrope skoro 200 različitih prestupa kažnjavano je smrtnom kaznom.

U islamskim kulturama javno sprovođenje pravde, uvek u ime Alaha, i dan-danas se izvodi kroz kamenovanje, razapinjanje na krst, odsecanje ekstremiteta, šibanje, progon iz domovine. Poslednje poznato linčovanje u SAD dogodilo se godine 1981. U Kini, Severnoj Koreji, Avganistanu ili Iranu ljudi se i danas javno kažnjavaju smrtnom kaznom. Sva ta javna kažnjavanja imala su i imaju cilj da pokažu do čega kršenje zakona, verskih ili svetovnih, može da dovede.

U doba Staljina ozloglašena su javna suđenja, najčešće za ideološke prestupe koji su kvalifikovani kao izdaja, odnosno organizovano delovanje protiv države. U to vreme radio je najmoćniji masovni medij koji omogućava i da se javna suđenja direktno prenose, u realnom vremenu, kako se to danas naziva. U Jugoslaviji, najvažnije suđenje, direktno prenošeno putem radija, bilo je suđenje generalu Dragoljubu Mihailoviću. Presuda – smrt streljanjem. Ali kada je televizija ušla u živote ljudi, nije moralo dugo da se čeka do prvih direktnih prenosa u kojima se pravda sprovodi pred milionima gledalaca. Već 1955. godine televizija direktno prenosi suđenje u gradu Veko u državi Teksas. A dve godine kasnije gledaoci mogu da vide spektakularno isleđivanje koje sprovodi senator Robert F. Kenedi. Na njegova oštra pitanja odgovara Džimi Hofa, moćni lider najmoćnijeg sindikata, optužen za korupciju i mnoga druga nepočinstva. Možda je upravo „TV slava”, koju su obojica stekla u tim direktnim prenosima, doprinela tome da u narednoj deceniji nasilno izgube život.

 

Javna suđenja

Svetsku pažnju privlače „revolucionarni tribunali” koje, godine 1959, u Havani, organizuju Fidel Kastro i Če Gevara. Sve se odvija u sportskoj dvorani koja, sasvim prikladno, nosi ime „Koloseum”. Suđenja se odvijaju pred 18.000 gledalaca željnih pravde i osvete. Sve to u direktnom TV prenosu može da vidi cela Kuba. Može jer baš na Kubi, pre revolucije, televizija, u svom nastajanju, sa američkim investicijama, dobija najveći zamah. Javno suđenje dobija ime „Operacija istina”.

Prisustvuje 386 novinara iz Severne i Južne Amerike. Preko dvanaest sati više od četrdeset žrtava svedoči o jezivim postupcima prvooptuženog, majora Batistine armije. Uz skandiranje publike, major Hesus Sosa Blanko dobija presudu sudskog veća sastavljenog od tri oficira revolucionarne vojske, notara i jednog uglednog stanovnika Havane. Presuda je – smrt streljanjem. Javna suđenja i pogubljenja u Havani odvijaju se tri dana, a zatim prelaze u zatvorene vojne prostorije, bez prisustva javnosti. Američki senatori upozoravaju da kubanska revolucija izmiče kontroli baš kao i francuska, ruska i kineska pre nje. Fidel Kastro ima drugačije mišljenje. On govori: „Ovo je možda jedina revolucija u kojoj su ratni zločinci privedeni pravdi, jedina revolucija koja nije pljačkala, nije otimala, nije gonila ljude po ulicama, nije vršila osvetu, nije uzimala pravdu u svoje ruke. Niko ovde nije linčovan uprkos tome što su mnogi tražili linč. Jer zločini Batiste i njegovih batinaša, tih kriminalaca koji su mislili da može da im prođe sve, bili su jezivi. A nije bilo linčovanja i nije bilo krvoprolića zbog našeg insistiranja ne sledećoj premisi – ratni zločinci biće privedeni pravdi i kažnjeni za primer.”

Televizija nastavlja da prenosi pravdu u realnom vremenu. Već godine 1961. svet je suočen sa direktnim prenosom suđenja Adolfu Ajhmanu, jednom od glavnih organizatora genocida nad Jevrejima u Hitlerovoj Nemačkoj. To je bila prva prilika da milioni ljudi širom sveta saznaju šta se stvarno događalo u nacističkim logorima smrti. Jedan od vrhunaca televizijskog „pravosuđa” je praćenje rada Haškog tribunala. Godinama se sva suđenja i deljenja pravde odvijaju pred televizijskim kamerama, u direktnom prenosu. Gledaoci su mogli da vide beskrajne procese a da, među svima, zapamte superiornu odbranu četničkog vojvode Šešelja, koju je on, lično, izvodio, kao i samoubistvo pred kamerama koje je izveo hrvatski general, u prethodnom civilnom životu filmski režiser, Slobodan Praljak. U međuvremenu, Bil Klinton u direktnom TV prenosu tvrdi da je nevin u seks-aferi koja potresa njegovu administraciju, ali i uveren da je pravda na njegovoj strani. Bivša zvezda američkog fudbala O. Dž. Simpson, takođe u direktnom prenosu, pred 150 miliona gledalaca, u sudu dobija oslobađajuću presudu za ubistvo dvoje ljudi. Direktni TV prenosi suđenja Sadamu Huseinu i Slobodanu Miloševiću bili su prvi prenosi suđenja svrgnutim predsednicima država. U dodatnom TV činu posebne jezivosti svetu je prikazano i samo vešanje osuđenog Sadama Huseina.

 

Posledice rijaliti kulture

Mi u Srbiji nismo skloni direktnim TV prenosima suđenja, pogotovo ne suđenja za krivična dela korupcije, privrednog kriminala, postupanja protiv pravila službe ili postupanja suprotno ustanovljenim profesionalnim propisima. Možda je to zbog toga što takvih suđenja gotovo da i nije bilo pa nije moglo biti ni njihovih TV prenosa. S druge strane, u vremenu tranzicije razvila se ostrašćena sklonost mnogih televizija, pa i onih sa nacionalnom frekvencijom, ka organizaciji direktnih prenosa ludila i vulgarnosti koje su poznate kao „rijaliti TV”. U osnovi, svi učesnici ovih televizijskih igrokaza sude jedni drugima i svi, pred očima miliona, traže neku svoju pravdu. Zauzvrat, gledaoci sude njima i u realnom vremenu dele pravdu koja se ogleda u isterivanju ili zadržavanju takmičara koji, dobrovoljno ali za novac, pristaju da pred kamerama žive svoj privatni pakao. Sve dok im ne presudi publika.

Posledice sada već decenijskog trovanja publike „rijaliti kulturom” svuda su oko nas. Bes, nasilje, razvrat, glupost, egoizam, alkoholizam, pornografija, prostitucija, narkomanija, laž, prevara. Sve to u javnom TV prostoru, ogoljeno ali zamaskirano i našminkano „elitnim” prizivima. Sve su to elementi beskrajne i bespoštedne borbe TV tajkuna za sticanje novca, moći i naopake slave. Pranje mozgova publike dođe mu kao više puta potvrđena, istinska, socio-psihološka zakonitost koja glasi – moć jednoga ne može bez gluposti drugog.