Tamo gde tišina govori
Od Draganca i Gračanice do Sušice pred nama se otvarao svet u kojem se prošlost i sadašnjost neprestano dodiruju
Kosovo i Metohija nisu prostor koji se obilazi samo pogledom. To je zemlja koja se doživljava kroz susrete, tišinu manastirskih porti i razgovore sa ljudima koji uprkos svemu ostaju na svojim ognjištima. Od prvih koraka u Dragancu, Sušici do Gračanici otvarao se svet u kojem se sadašnjost i prošlost neprestano dodiruju.
Na Gazimestanu je prisutna težina istorije, u Sušici snaga opstanka, a u Lapljem Selu gostoprimstvo i toplina ljudi koji svakodnevno svedoče svoju privrženost zavičaju.
Tokom obilaska manastira na Kosovu i Metohiji, najviše smo razgovarali s monasima i ljudima koji su vezani za crkveni život, jer je u tim krajevima danas ostalo veoma malo meštana. Ta tišina prostora i sve manje stanovništva dodatno pojačavaju utisak da su manastiri postali ne samo duhovna središta, već i čuvari jednog kraja, mesta u kojima se i dalje održava kontinuitet života, vere i pamćenja. Zato je ovo putovanje bilo više od obilaska znamenitosti – bilo je susret s korenima, verom i ljudima.
U srcu Kosovskog Pomoravlja – manastir Draganac
Grupa hodočasnika, nas četrdesetak, krenula je put Kosova i Metohije. Posle administrativnog prelaza, koji je prošao bez većeg zadržavanja, prvo odredište nam je manastir Draganac. Nalazi se u istočnom delu južne srpske pokrajine, u Kosovskom Pomoravlju. Po predanju, manastir je zadužbina kneza Lazara iz 14. veka i sagrađen je na imanju njegove ćerke Dragane, otuda ime – Draganac. Posvećen je arhangelima Mihailu i Gavrilu. Poseduje svoju ekonomiju i bavi se, između ostalog, pravljenjem tamnjana po atonskom receptu. U ovom muškom manastiru pet je monaha, a naš gostoprimac je jeromonah Hristofor i priča nam o ovoj svetinji, životu i značaju liturgije.
Ovde je rad zajednički, imaju pomoć i meštana. Sama reč radost po etimologiji potiče od reči rad. Treba prevazići prvi korak – lenjost, onda je sve lakše. Mobe su za to primer gde se u radosti posao završava, ljudi se povezuju. Tvrdi da je narod ovde trpeljiv, ima strahopoštovanje prema svetinji i ta trpeljivost će ga spasiti. Govori nam da liturgija mora da bude interaktivna, da vernici koji dolaze treba ne samo da budu prisutni, već i aktivno da učestvuju. Na svaku prozbu (molitvu upućenu Gospodu, Bogorodici...) treba da odgovaramo, ne da budemo nemi posmatrači. Tako smo u zajednici i jedinstvu sa svim ljudima. Kaže da ljubav prema Kosmetu ne iskazujemo u kafićima i restoranima uz muziku, već da ih posećujemo. Dobijamo blagoslov i poziv da opet dođemo. S rečima o miru koji svako mora najpre da pronađe u sebi, napustili smo Draganac. Idemo dalje ka Gračanici, jednoj od najvećih svetinja srednjovekovne Srbije.
Pod svodovima Gračanice
Put nas vodi kroz Prištinu. Grad je jedno veliko gradilište. Gomile građevinskog materijala, kranova, betona i stihijski izgrađenih zgrada u kojima, ima se utisak, niko ne živi. Na desetak kilometara od Prištine, stižemo u Gračanicu, drevni manastir, zadužbinu kralja Milutina. Ono što je Milutina učinilo besmrtnim nisu diplomatski potezi, već njegove zadužbine. Istorija beleži da je podigao i obnovio više od četrdeset crkava i manastira, za svaku godinu vladavine po jednu. Njegova Gračanica ili crkva iz snova, kako je još nazivaju, smatra se najuspelijim spojem vizantijske arhitekture i srpskog duha. Unutra je mir koji postoji samo u mestima gde vera traje duže od života. S kupole, blag i strog u isti mah pogled Hrista Pantokratora kao da prati svakog ko uđe. Likovi svetaca, živih boja, čine da prostor deluje kao molitva u boji.
Kao u vremenskoj kapsuli, ovde su sačuvane najlepše freske srpskog srednjeg veka, na više od tri hiljade kvadratnih metara gde je oslikano više stotina likova. Svetitelji, apostoli, anđeli i scene iz života Hrista i Bogorodice raspoređeni su po zidovima, svodovima i kupolama, oživljavajući prostor. Nijedan deo hrama nije ostao prazan – svaka kompozicija nosi svoju istorijsku i duhovnu poruku. Tu je crkveni kalendar, ilustracija svakog dana u godini i velikih praznika. Prvi put je prikazana loza Nemanjića, počev od Stefana Nemanje, najdugovečnija vladajuća porodica na Balkanu. Zatim kralj Milutin i kraljica Simonida, gde anđeli spuštaju krune na njihove glave. Milutinovi roditelji Uroš i Jelena prikazani su u monaškoj rizi.
Ovde je Tajna večera, Raspeće Hristovo i njegova čuda, Strašni sud i prikazi iz života raznih svetaca.
U manastiru danas živi sestrinstvo koje s posebnom posvećenošću čuva vekovno nasleđe. Monahinje uređuju dvorište, dočekuju hodočasnike, mole se i stvaraju umetnost vezom i ikonopisanjem. Prisutnost ove zajednice čini da Gračanica nije muzej, već dom duhovnosti.
Iz tišine i veličanstvenosti Gračanice put nas je prirodno odveo do obližnje Sušice, manje svetinje čija se snaga otkriva tek u susretu s monahinjama koje u njoj žive.
Tiho utočište – Sušica
Crkva je starija od gračaničke i posvećena je Svetom Dimitriju. U 19. veku ovu crkvu je porušio izvesni feudalac i materijal upotrebio za građenje mostova na Sitnici. Obnovljena je devedesetih godina 20. veka. Dočekuju nas igumanija Irina i monahinja Sara. Mati Irina kaže nam da im svakog dana nestaju struja i voda i nikada ne znaju kada će doći, na taj način neprijatelji im poručuju da nisu poželjni i da odu odavde. Iznose pred nas posluženje koje su mogle da pripreme dok je bilo struje. Dele s nama ono što imaju i pozivaju nas da dolazimo, jer tako manastir živi...
Napuštajući Sušicu, nosili smo sa sobom utisak da se najveća istrajnost često skriva u najskromnijim uslovima. Istog dana dočekala nas je drugačija, ali podjednako dragocena slika Kosova i Metohije – gostoprimstvo meštana Lapljeg Sela.
Konačište u Lapljem Selu
S pogačom i solju, po starom običaju, dočekuju nas srdačno. I kao što je kazao vladika Nikolaj, ako su Srbi išta naučili od Hrista, naučili su se gostoljublju.
Tu ćemo i konačiti. Svi su se trudili da nas ugoste, da nam bude prijatan i lep boravak. Laplje Selo je jedno od onih mesta na Kosovu i Metohiji koje na prvi pogled deluje tiho i jednostavno, a u sebi nosi složenu istoriju i snažnu svakodnevicu. Smešteno nedaleko od Gračanice i Prištine, ono je danas jedno od važnijih mesta opstanka srpske zajednice u tom delu Kosova. Iako je život u njemu smanjen u odnosu na nekadašnja vremena, i dalje ima svoju živost – kroz porodice koje su ostale, kroz školu, crkveni život i svakodnevne susrete koji održavaju osećaj zajednice. Zbog toga Laplje Selo nije samo geografska tačka, već i simbol trajanja – mesta gde se život, uprkos svemu, nastavlja u svojoj skromnoj, ali istrajnoj formi.
Posle večeri ispunjene razgovorima sa domaćinima koji ostaju na svojim ognjištima, put nas je sutradan poveo ka mestu koje zauzima posebno mesto u srpskom istorijskom pamćenju – Gazimestanu.

Napuštajući Laplje Selo, nosili smo sa sobom utisak da se snaga jednog naroda ne ogleda samo u velikim istorijskim događajima, već i u ljudima koji svakodnevno čuvaju svoj dom, običaje i veru. Jer ono što smo prepoznavali u pogledima i rečima naših domaćina – istrajnost, privrženost zavičaju i osećaj pripadnosti – duboko je povezano sa predanjem koje se vekovima čuva na Kosovu. Zato je sledeće odredište bilo mesto koje je postalo jedan od najsnažnijih simbola tog pamćenja i zaveta.
Zavet koji traje: Gazimestan
Spomen-kompleks – jedno od najznačajnijih mesta srpske istorije i sećanja – ograđen je žicama i uz stalni nadzor policije. Dva policajca dozvoljavaju nam da uđemo, ali bez ikakvih ličnih stvari, može samo – telefon. Čitamo Lazarev zavet i shvatamo da je danas aktuelniji nego ikada. Sam prostor je jednostavan i otvoren, okružen ravnicom koja nosi teško istorijsko nasleđe. U njegovoj tišini i prostranosti oseća se težina predanja koje ga vezuje za kneza Lazara i događaje koji su duboko utkani u srpsku srednjovekovnu istoriju. Gazimestan je kroz vekove postao mesto okupljanja i simboličkog vraćanja korenu.
Upravo ovde odigrao se sudbonosni sukob koji je vekovima ostao u temelju identiteta i duhovnosti. Spomen-kula građena od sivog kamena svojim oblikom podseća na srednjovekovne tvrđave. S njenog vrha pogled istovremeno budi ponos i tugu. Sećanje se oživljava kao zavet. On podseća da istorija nije završena stranica, već živa priča koja nas prati i oblikuje.
Sa Gazimestana, mesta na kojem istorija deluje gotovo opipljivo, nastavili smo ka Prizrenu.
Vera, čast i žrtva
U srpskom istorijskom i duhovnom pamćenju knez Lazar Hrebeljanović nije samo vladar koji je predvodio srpsku vojsku u Kosovskoj bici 1389. godine. Vremenom je njegova ličnost postala više od istorijske figure – simbol odanosti veri, slobodi i moralnom izboru. Upravo iz tog motiva nastaje ideja Kosovskog zaveta. On ne predstavlja politički program niti istorijski dokument, već duhovnu ideju da su vera, čast, žrtva i odgovornost prema zajednici važnije od trenutne koristi i zemaljske moći.
Zato Kosovski zavet vekovima živi u srpskoj kulturi, književnosti, umetnosti i narodnom sećanju. Za mnoge je on simbol opredeljenja da se i u teškim vremenima ostane veran svojim uverenjima i nasleđu.