SLOVO O JEZIKU

DA LI SU STAREŠINE LAŽNI ILI LAŽNE

U množini je uobičajeno slaganju po obliku tj. po gramatičkom rodu : „Moje kolege su došle“, „Naše starešine su nam to naredile“ (kao „Moje drugarice su došle“). Međutim, iako retko, nije nepravilno ni slaganje po značenju, tj. po prirodnom rodu: „Moji kolege su došli“

Рада Стијовић

Na društvenoj mreži na internetu povela se rasprava oko postavljenog pitanja: „Da li je pravilno reći: ‘to su lažni starešine i lažni vojvode’ ili ‘to su lažne starešine i lažne vojvode’?“ Jedni su tvrdili da je ispravan samo prvi oblik, jer su u pitanju imenice muškoga roda, a drugi su kategorično branili stav da je „drugi oblik ne samo u opštoj upotrebi, nego i jedini ispravan“ i pritom su se pozivali na profesora Klajna, koji u svojoj Gramatici navodi samo njega.

O čemu se radi?

Reč je o imenicama prirodnog muškog roda koje se završavaju na a poput imenica prirodnog (a i gramatičkog) ženskog roda kao, npr., žena, a tako se i menjaju: vojvoda–vojvode–vojvodi, vođa–vođe–vođi, komšija–kom­šije–komšiji, starešina–starešine–sta­rešini itd. Često se javlja dilema da li atribut (pridev, zamenica, broj) uz njih, kao i predikat, treba da se slaže sa njihovim prirodnim (muškim) rodom ili sa njihovim gramatičkim (ženskim) rodom.

U jednini oni se uvek slažu sa prirodnim rodom (tzv. semantička kongruencija ili slaganje po značenju): „Moj kolega je došao“ (kao: „Moj prijatelj je došao“). Tako je i „Moj stari komšija mi je pomogao“, „Dobar starešina to ne bi dozvolio“ i sl.

U množini je uobičajeno slaganju po obliku tj. po gramatičkom rodu (gramatička kongruencija): „Moje kolege su došle“, „Naše starešine su nam to naredile“ (kao „Moje drugarice su došle“). Međutim, iako retko, nije nepravilno ni slaganje po značenju, tj. po prirodnom rodu: „Moji kolege su došli“ (atribut i predikat su u muškom rodu, što odgovara i prirodnom rodu imenice, kao „Moji drugovi su došli“). Tako bi i primeri s početka mogli da glase i lažni starešine i lažni vojvode (pored uobičajenijeg lažne starešine i lažne vojvode).

Slične ovima jesu imenice pijanica, varalica, skitnica, propalica, ulizica, mušterija, koje su i muškog i ženskog gramatičkog roda, ali se menjaju poput imenice žena. Kod ovih imenica su i u jednini i u množini dopuštene obe vrste slaganja, i po prirodnom i po gramatičkom rodu. U jednini je, dakle, ispravno i ta pijanica i taj pijanica: „On je velika pijanica“, „Ona pijanica je opet došla“ i „Onaj pijanica je opet došao“. U množini je znatno običnije: „Te pijanice su došle“, mada se može reći i: „Ti pijanice su došli“.

Istina je da pojedini normativisti, među njima i uvaženi profesor Klajn, nastojeći da smanje dvostrukosti u jeziku, predlažu da se ovaj drugi obrazac (lažni vojvode, ti pijanice i sl.), budući već sasvim redak, izbaci iz upotrebe. Mislim da ipak ne treba žuriti, jer je sveža reč Ive Andrića (a i drugih velikana), koji je tako govorio i pisao („Skitnice su mu stali prilaziti“ – Put Alije Đerzeleza). Treba pustiti da praksa presudi.