VELIKI ODMOR

Neprospavane noći

Prisećam se, ponovo, svojih sapatnica iz bolnice, svaka je književni lik. Već sam jednom prilikom pomislila – kada bi se muškarci porađali, sva bi književnost samo o porođajima govorila

Неко почиње нови живот, само за себе, док свет наизглед остаје непромењен (Фото Д. Јевремовић)

Sada je 21.38, vreme spavanja ističe. Kada novorođenče spava duže od dva sata, ne znate da li da se radujete što ste stigli da se okupate, večerate ili popijete pivo na miru (sva tri nećete uspeti) ili da se uhvatite za glavu kada shvatite šta sve nećete stići i da ste ponovo propustili priliku da spavate. Ako se na sve to dodaju poslovne obaveze, ili rokovi za tekstove, doći ćete u situaciju kao ja – pašće noć, svi će spavati, čak i oni prokleti fazani iz jajinačke šume što se čuju kao fotokopir mašine će spavati, čak i moj komšija koji liči na Entoni Hopkinsa što prepodne džogira, a poslepodne kopa po kantama za đubre će spavati, čuće se samo cvrčci i mesec će nečujno da pucketa kao puslica, a vi ćete, kao i ja sada – morati da budete budni, jer ste po ko zna koji put ostavili nešto za zadnji čas.

Majke su obično frustrirane u periodu kada odgajaju novorođenče, a mene frustrira nešto sasvim drugo – činjenica da vreme nemilice brzo prolazi. To postaje očito više nego obično kada pored sebe imate biće čiji se životni vek meri u danima, ti dani su kao godine, svaki je značajan kao punoletstvo. Emotivnoj  nepodnošljivosti tog perioda sasvim sigurno doprinosi i hormonalni status žena u postpartumu, endokrinolozi tvrde da je to kao skidanje sa heroina – uzgred, baš me zanima da li je neki endokrinolog bio heroinski ovisnik, ali sigurno ima sličnosti, i svima je, osim vama, jasno da niste dobro. Vi mislite da je s vama sve u redu, a grcate u suzama na svaki zalazak sunca ili na cvet u vazi što je uvenuo, jer sve, ama baš sve oko vas u inat vama podseća na nezaustavljivost vremena, na tu prokletu konačnost. I ima logike, rođenjem rađa se i nova smrt. Ženske su muke pregoleme. Prisećam se, ponovo, svojih sapatnica iz bolnice, svaka je književni lik. Već sam jednom prilikom pomislila – kada bi se muškarci porađali, sva bi književnost samo o porođajima govorila. A ovako, žena o tome taji, to je njena briga kojom ne treba drugog da opterećuje, to su bitke o kojima nije vredno govoriti a kamoli pisati. Noću sam šetala hodnicima i slušala razgovore u sobama, šuštanje kesa iz kojih se kriomice jede zabranjena hrana. Kreveti na točkovima stalno dolaze i odlaze, na njima su žene na belo-crvenim čaršafima, razmenjujemo poglede saosećajnosti. Spremačice imaju više saosećajnosti nego sestre, sestre neće da daju injekcije protiv bolova jer ih tokom noćnih smena mrzi da ustaju. Iz njihovih se soba čuje muzika lošeg kvaliteta, puštena verovatno s telefona, oseti se duvanski dim u tragovima koje bi budno čulo mirisa nekadašnjeg pušača prepoznalo i u dubokom snu. Majke kao neke koke, skupljaju se i krišom odlaze u sobe s bebama, želeći da veruju da će prepoznati svoje čedo. Međutim, bebe su sve iste, naročito kada spavaju, pa se onda majke naviru nad svaki krevetac, čitaju papiriće popunjene sitnim slovima, traže svoje ime, miluju kolevke i puštaju po neku suzu krišom od svih dok u sebi govore najmilije reči. Dani nespavanja čine da vreme brzo prođe, da se spoji u jedno kao što jedno i jeste. Stiže dan kada muževi dolaze po svoje žene i naslednike, a nove mame vire s prozora, čekaju poznata lica. Muževi na parkingu ispred porodilišta razgovaraju, u rukama drže cveće ili stariju decu, izgledaju uglavnom prestravljeno i pomalo srećno. Žena čiji je krevet bio do prozora na straži je – „Šta tvoj muž vozi? Nije još stigao.” „Škoda? Tvoj je tu. Je l’ ti ono majka? A tašta? Baš joj je lepa frizura.” Čuje se šuštanje šampona za suvo pranje kose. One imaju snage i da se urede, jedva hodajući, da izađu na svetlost dana, da zamole prolaznike da ih fotografišu, to će biti one fotografije koje vajber grupama dolaze i do najdaljih ogranaka familije. Tog dana neko počinje novi život, samo za sebe, dok svet naizgled ostaje nepromenjen, jer iz daleka, ne vidi se, ni marka automobila, ni lica, ni čiji su muževi, ni čije su bebe, ni čiste kose majki porodilja, ni taštine frizure, iz daleka, to smo samo svi mi. Istog tog popodneva sunce opet i opet zalazi, ali ne treba tugovati, za svega nekoliko sati će da sine. Pa zato, još jedna neprospavana noć i nije neka stvar za brigu.