Bije bitku za obolelu decu
Predsednica „Nurdora”, Nacionalnog udruženja roditelja dece obolele od raka, i sama je sa sinom Matijom prošla pre dve decenije agoniju borbe s malignom bolešću. Danas rak nije više tabu tema, majke su na bolovanju sve dok traje lečenje mališana, stotine volontera pomaže porodicama
Dva sata razgovora s Novosađankom Joland Kororom protekla su kao tren. Iza nje je pet godina iskustva borbe s bolešću sina i punih 15 otkako je aktivna članica „Nurdora”, Nacionalnog udruženja roditelja dece obolele od raka.
O svemu je iskreno i otvoreno govorila, a na pitanje kako izdrži sve, samo slegne ramenima. U oktobru će biti punih 20 godina od kada Joland, koju deca zovu kevom, skoro svakodnevno odlazi na dečju onkologiju. Nije lako, priznaje. Zato je i mali broj roditelja koji se aktiviraju u Nurdoru. Mogu se izbrojati na „prste dve ruke”, sedam ih je u upravnom odboru i još desetak iz Niša, Kraljeva, Uba…
Snaga i energija
– Ako znamo da se oko 360 roditelja godišnje suoči s bolnom dijagnozom malignog oboljenja, a da Nurdor traje 20 godina, jasno je koliko mali procenat roditelja ima snage i energije da ostanu da se bave tuđom mukom. Kada završe svoju priču, ljudi jednostavno žele sve da zaborave. Molim se Bogu, s obzirom da su mi 53 godine, da sačuvam zdravlje i energiju – kaže Joland, koja je po zanimanju master inženjer poljoprivrede.
Rođena je u Zrenjaninu, a odrasla u Bočaru, jednom lepom banatskom selu kod Kikinde.
– Moj otac Đerđ Koso bio je Mađar starosedelac, majka Zorka Karić iz Krupe Bosanske. To je ta moja genetska kombinacija, koja daje tu neobičnu energiju – uverena je naša sagovornica.
Prepričava kako ljudi koji čuju njeno ime i prezime pomisle da verovatno uopšte i ne zna srpski, a onda ona progovori bosanskim akcentom:
– Moje selo su naselili kolonisti iz Bosne posle Drugog svetskog rata. Mama je naučila mađarski perfektno za godinu dana. Niko je nije terao. Tata je bio vozač u Poljoprivrednom kombinatu u Padeju. U penziju je otišao bez dana bolovanja, savestan, pošten, vredan, pedantan – priča.
Posle osnovne škole u Bočaru upisala je u Kikindi srednju poljoprivrednu. Želela je da studira veterinu, ali je to podrazumevalo odlazak u Beograd. Zato je upisala stočarstvo na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Seća se kako se doselila s jednim jorganom i jastukom, kako se prvi put vozila liftom sa 19 godina, prvi put videla kivi. U Studentskom domu upoznala je Đorđa Kororu iz Crne Gore, koji je studirao na Fakultetu tehničkih nauka.
Priča dalje kako je to bila domska ljubav. Čim su diplomirali, venčali su se, bili su podstanari, ona je počela da radi na Poljoprivrednom fakultetu. Sin Matija im se rodio 2000. godine, ali se tri godine kasnije razboleo:
– Kad pričam o ovom periodu, svaki put burgijam po rani, ne dozvoljavam joj da zaraste. Matija je bio zdravo dete. Nikakvih znakova sve do tog jutra kada ga je zaboleo stomak. Otišli smo do pedijatra, on nas je uputio u dečju bolnicu. U roku od dva sata je urađen „magnet” i postavljena dijagnoza, skoro pa u prolazu. Tog trenutka nam se promenio život. Posle par dana postaješ svestan da se nalaziš na odeljenju dečje onkologije – priča Joland.
I priznaje da meri vreme do i od 2003.
Sledi pitanje da li je tada pomišljala da sinu pomogne nekim alternativnim načinima lečenja?
– Kada odluku moraš da doneseš u ime svoga deteta, mnogo je veća odgovornost jer je donosiš u tuđe ime. Stalno se procenjuje šta je najbolje za dete, a na tom putu svašta roditelji čuju. Puno informacija, iako pristigle iz najbolje namere, mogu roditelje samo još više da zbune. Mi smo verovali u zvaničnu medicinu. I danas, posle 20 godina iskustva u onkologiji, bila bih srećna da saznam da je bar jedno dete ozdravilo putem alternative, ali nije – odgovara kategorički.
Priznaje da su Matiji davali i nešto od alternativne medicine, ali poručuje da su hirurgija, hemioterapija i zračenje ono što spasava život.
Na sreću, dvadeset godina je prošlo od tada, a Matija je ozdravio. Naravno, ne krije da je to bio dug iscrpljujući put, da su bili skamenjeni od straha da dete neće preživeti... I sama se borila s napadima panike, anksioznošću.
– Kad saznate da vam je dete teško bolesno, sruši vam se ceo svet. Svako ima svoj način kako se bori s tim. Suprug nije hteo da priča kao ja. Okrenuo se, kao većina, veri. Krenuo je po manastirima, na Hilandar. I Matiju je vodio. Kroz veru je našao snagu i mir da donekle normalno izađemo iz toga – priča Joland, koja je kao beba krštena u katoličkoj crkvi da bi se pre desetak godina krstila u pravoslavnoj. Posle puno godina građanskog braka, sa suprugom se venčala i u crkvi.
Naša sagovornica ukazuje na još jedan problem s kojim se često suoče porodice obolele dece: ogroman procenat razvoda bez obzira na ishod lečenja.
– Otuđe se ljudi. I mi smo imali nekoliko godina vakuuma, životarenja. Sve je bilo predodređeno borbi da dete preživi i tu se izgubi supružnički kontakt. Tamo gde je bilo problema u braku pre bolesti deteta, dodatno se ispolje i supružnici ne mogu da ih prevaziđu. Oni koji, poput nas, nisu imali problema posle tih par godina vraćaju se jedno drugom. Sada smo privrženiji – primećuje Korora.
Svoje dete Joland je svakodnevno vodila na terapije, ali je redovno išla i na posao. Danas ne krije ponos što su, na inicijativu Nurdora, promenjena dva zakona – Zakon o rehabilitaciji i Zakon o bolovanju. Ovaj drugi konačno je omogućio roditeljima obolele dece da budu na bolovanju sve dok traje lečenje, a ne samo četiri meseca, kako je bilo ranije.
Joland se 2008. angažovala u Nurdoru, koji postoji od 2003. godine, i danas ima mnogo razloga da bude ponosna na sve što je uradila, zajedno s ostalim članovima.
– Udruženje je uspelo da podigne svest javnosti o malignim bolestima kod dece. To više nije tabu tema, a ljudi znaju i osete koliko je svačija podrška važna i dragocena. Ponosna sam što smo se upisali u istoriju izgradnjom bolnice u Nišu. Prvi put je jedno udruženje u našoj zemlji i regionu izgradilo bolnicu, uz pomoć građana i donatora, od 750 kvadrata po evropskim standardima. Prvi put je omogućeno da se deca igraju dok primaju terapiju – ističe Joland, predsednica ovog udruženja od 2016.
Dodaje da su teškoće sastavni deo priče i o lečenju i o udruženju, ali upravo su ih one terale napred, u pobedu.
– Kada ti život „servira” iskušenje onda vidiš koliko možeš. Neko poklekne, a mene to motiviše. Teško je, al’ je duša puna. Ovo je moja misija. Uz posao uporedo, punih 15 godina, svakodnevno volontiram u Nurdoru – kaže Joland.
Bronzana golubica
Nurdor u Novom Sadu, Beogradu i Nišu ima oko 100 aktivnih volontera.
– Broj obolele dece je, nažalost, poražavajući. Svakog dana, u proseku, jedno dete se razboli. Najčešća je leukemija, ali je tu i najveći procenat izlečenja. Više od 70 odsto dece može da bude izlečeno. Za to se vredi boriti. Rodila sam jedno dete – mog Matiju, ali imam jako puno dece, predivne, koja su se izlečila od raka. Sad su to već odrasli ljudi. Kada me zagrle, to nema cenu. Redovno se okupljamo, imamo kampove, organizujemo druženja – nabraja naša sagovornica.
Za svoj rad Joland je dobila više priznanja i nagrada, a najdraža joj je bronzana novosadska golubica – Februarska nagrada grada Novog Sada za 2019. godinu:
– Svi u skupštini, i pozicija i opozicija, glasali su jednoglasno da mi se dodeli ovo značajno priznanje. To mi posebno znači, jer nisam u politici. Moj život je posvećen Nurdoru – poručuje Joland.
Svi u porodici volonteri
Joland živi u Petrovaradinu s mužem, sinom i psom, u stanu od 43 kvadrata, kako kaže, skromno ali slobodno.
– Koliko god da zaradimo para nedostaje. Imam običaj sinu da kažem: – Mato moj, ne ostavljam ti ni kola, ni stanove, ni vikendice, ali ti ostavljam „Golubicu”.
Uz Joland u Nurdoru su i suprug i sin, članovi su i njihovi kumovi i prijatelji. Svi volontiraju.
Pred Joland je novo zaduženje, svako jutro u šest ustaje da isprati Matiju na posao, od pre šest meseci radi kao medicinski tehničar u Hitnoj pomoći. Kako kaže, skoro sva deca izlečena od raka opredeljuju se za medicinu kao budući poziv. Pomoćnica je pokrajinskog sekretara za socijalnu politiku. To je izborna funkcija, posle koje se vraća u Gradsku upravu za socijalnu i dečju zaštitu.
Posao domaćice se podrazumeva. Poverila nam se da od skoro tri puta nedeljno ide na treninge. – Vežbam zbog zdravlja i baš mi prija. Najteže su odluke koje se tiču nas samih, lako je komentarisati tuđe dvorište, ali je teško na sebi raditi.