ROGAŠKA SLATINA – ČETVRTI DEO

Istorija u teglama

U Aninom dvoru u Rogaškoj Slatini, Nani Poljanec čuva jednu od najvećih privatnih zbirki posvećenih dinastiji Karađorđević, pisma kraljeva, Teslin dokument, lične predmete i neobične uspomene

Нани Пољанец (Фотографије Никола Зоко)

Entuzijasta i veliki erudita Nani Poljanec iz Rogaške Slatine pokušao je da brižnim sakupljanjem predmeta sačuva vreme, uspomene na veliku Jugoslaviju i Rogaškoj podari pravi mali vredni muzej. Iza pseudonima ovog sasvim neobičnog lokalnog stvaraoca i kolekcionara, čije zbirke u Aninom dvoru broje oko tri hiljade eksponata, stoji Aleksander S. Jurkovič, koji se kulturnim i umetničkim projektima u svom gradu bavi još od 1988. godine. Njegova zavičajna postavka danas obuhvata priče o samoj Rogaškoj, Kraljevsku i Filografsku zbirku.

Dočekuje nas rečenicom koju, kaže, često ponavlja gostima: tri najvažnije stvari u Rogaškoj su – „voda, voda i još jednom voda“. A onda nam otvora vitrine i pokazuje da se ovde, osim vode, pažljivo čuva i prošlost. Svakom predmetu zna poreklo, priču i poneku tajnu. Svoju Kraljevsku kolekciju, priča nam uz osmeh, naziva „ljubavnicom“. Jer, ljubav prema jednoj temi, kada traje godinama, zaista traži vreme, novac, strpljenje i odanost.

Jelovnik za kraljicu Mariju

Kako nam je Nani ispričao tokom obilaska, njegovo interesovanje za Karađorđeviće počelo je jednim autogramom kralja Aleksandra. A onda je jedan potpis povukao za sobom fotografiju, pismo, portret, lični predmet – pa još jednu priču. Danas je rezultat toga Kraljevska zbirka posvećena periodu Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, sa posebnim naglaskom na porodicu Karađorđević. Zvanični turistički sajt Rogaške opisuje je kao jednu od najvećih privatnih zbirki o ovoj dinastiji na svetu. U vitrinama su originalna pisma i dokumenta kneza Aleksandra, kralja Petra Prvog, Aleksandra Prvog, kraljice Marije, Petra Drugog, prinčeva Andreja i Tomislava...

Tu je i jedan dokument koji posebno privlači pažnju – pismo Nikole Tesle u kojem piše o smrti kralja Aleksandra Prvog. Među najvrednijim dokumentima zbirke nalazi se i politički testament poslednjeg jugoslovenskog kralja Petra Drugog, napisan 1943. godine u Londonu. Na zidovima i u vitrinama smenjuju se portreti, fotografije sa svojeručnim potpisima i lični predmeti. Tu su frak princa Andreja, tabakera Petra Drugog, ručno ispisan jelovnik za kraljicu Mariju iz januara 1930. godine, oficirski satovi, oznake, novac, nakit... I manžetne.

Petnaest evra srebra i jedna neprocenjiva priča

Na zvaničnom sajtu Aninog dvora navodi se da se u zbirci čuvaju manžetne koje je kralj Petar Drugi poklanjao svom najužem krugu saradnika. Od Nanija saznajemo da je zapravo te srebrne manžetne Petar Drugi 1938. godine poklonio prijatelju, uglednom hirurgu dr Kostiću. On ih je potom predao Naniju uz jednostavnu rečenicu: „bolje da budu u muzeju nego u fioci“.

„Kao srebro možda vrede petnaest evra. A zapravo nemaju cenu“, podvlači.

Upravo u toj rečenici kao da je stala čitava filozofija kolekcionarstva. Predmet ne čini vrednim samo materijal od kojeg je napravljen, već i priča koju je preživeo.

Nani Poljanec nas zatim vodi do postavke posle koje klasična predstava o muzeju potpuno nestaje. Zvanično se zove „Vložnine 2069“, a Poljanec ju je napravio u oktobru 2018. godine povodom tri decenije svog rada, nazivajući je svojom zimnicom.

U staklenim teglama, u različitim tečnostima, „konzervirao“ je uspomene iz detinjstva, vesele i tužne trenutke, lične predmete i naočare – one kroz koje su mnogi, kako stoji u opisu postavke, gledali svet i stvarali. To i jeste neka vrsta Nanijeve zimnice uspomena. Samo što u teglama nisu paprike i krastavci, nego vreme.

Među predmetima koje nam pokazuje su i naočare televizijskog spikera Miodraga Zdravkovića, čoveka čiji je lik ostao upamćen po jednom od najtežih televizijskih saopštenja u nekadašnjoj Jugoslaviji - da je umro drug Tito. Nani nam priča da je tečnost u tegli vremenom nagrizla plastični okvir i da su se naočare raspale. U tom malom hemijskom pehu on je, naravno, odmah pronašao veliku metaforu: raspale su se naočare – raspala se i Jugoslavija.

Slično su, priča nam, prošle i oficirske oznake. Kada je video da ih sirće nagriza, prebacio ih je u rakiju. Uz obrazloženje dostojno čitave postavke: „Kakvo sirće za oficire – za njih mora šljivovica“.

I baš zato, ova zbirka ne liči na klasičan muzejski čas istorije. Nani Poljanec prošlost ne stavlja samo iza stakla. On je pušta da progovori, ponekad da se našali, a ponekad i da se raspadne pred našim očima. U tome je lepota Aninog dvora. U malim stvarima koje su uspele da nadžive svoje vreme.