Izgrađivanje tolerancije
Poželjno je da stalno radimo na sebi. Počnimo odmah, da ne čekamo jutro jer sutra može da se prolongira za prekosutra, pa za neki drugi dan, čime bismo se kretali ukrug
Tolerancija dolazi s godinama. Prvenstveno, čovek treba da bude zrela ličnost i da radi na sebi, jer kada upoznamo sebe i prihvatimo svoje i tuđe mane, tek onda postajemo tolerantniji. Najvažnije od svega je da volimo. Prvo treba da volimo sebe, a onda partnera, decu, prijatelje... Tako, po inerciji, postajemo više tolerantniji jer razumemo drugog.
Veoma su bitni i ljudska volja i trud. Naime, čovek treba da nauči da mirno prihvata situacije, iskušenja, nevolje, pa čak i lepe stvari. Često je nemoguće mirno prihvatiti nevolje. Prirodno je, i normalno u ljudskoj prirodi da se čovek zabrine, da padne i u očaj, da počne da se nervira. Zbog toga je potrebno vreme... Na kraju krajeva, sve je proces.
Sazrevanje dolazi s godinama. Treba čovek da doživi mnogo nevolja i iskušenja, pa tek onda da očvrsne. Tada se gradi ličnost, čovek se individualizuje, postaje mirniji, tolerantniji. Mladost je obično buntovna, nemirna, nezrela, ali lepa, a živi se punim plućima. Tolerantnost je slaba, naročito kada je prisutan naš ego. Kada ignorišemo veliko ja u nama, onda nismo tolerantni. Kada smanjimo naš ego, onda imamo potencijal da postanemo tolerantni. Zrela savest se iskazuje kako u toleranciji, tako i u kontroli svojih nagonskih želja, a i u budnosti prema zahtevima svog moralnog bića.
Kada smo tolerantni, onda smo i srećniji. Čovek je duhovno, biološko i društveno biće. Treba da imamo empatiju za druge ljude, jer ako je nemamo, onda smo sebični. Treba da mislimo pozitivno, ne samo o sebi nego, pre svega, i o drugim ljudima, posle čega će nam se to pozitivno vratiti. To nisu samo zakoni prirode, još su i hrišćanski zakoni poput „ne čini drugome ono što ne želiš ni tebi da rade” ili „čini nešto lepo drugome da i tebi bude lepo”. U tome se i te kako krije tolerancija, jer smo svi povezani, zato što, s obzirom da prvo treba da mislimo o sebi, treba da mislimo i na druge.
Kada dobro upoznamo voljenu osobu i kada možemo da predvidimo njenu reakciju na neku verbalnu uvredu koju joj neko uputi, mi je branimo i pokušavamo toj drugoj osobi da objasnimo da nekoga ne poznaje dovoljno i da napada bez razloga. Dakle, sama ljubav nas štiti od nekih neljubaznih i agresivnih ljudi. A agresija je nagon koji, kod onih gde se pojavljuje, treba da se kontroliše, jer se ništa ne postiže bez kontrole. Znači, poželjno je da se uspostavi kontrola, ako ne u svemu, onda u što je moguće više situacija.
Tako je i kod nekih naroda. Obično ti narodi, a možda i mi, zbog nepoznavanja drugih naroda su (smo) netolerantni. Kada upoznamo taj narod, onda postajemo i tolerantniji.
Kada upoznamo novu osobu, obično smo skeptični jer je još ne poznajemo. Znači, potrebno je vreme da se upozna ta osoba. Ali i kada je, tokom vremena, dobro upoznamo, opet ostaje mali crv sumnje da li ta osoba, ipak, nešto skriva. Možda je i ta osoba skeptik, sve zavisi kako je prolazila s drugim osobama, da li im (svima) slepo veruje i/ili je, kako što je vreme odmicalo, naučila da nije sve tako ružičasto. Poželjno je da čovek sačuva neku tajnu, ne treba sve otkrivati, treba malo biti i zagonetan. Najbolje je da čovek bude tolerantan prema sebi, onda će postati tolerantan i prema drugom. Ali, živimo u vreme u kojem se sve brzo odvija, koje je stresno, tako da smo manje tolerantni i, jer smo obično umorni, postajemo nervozniji i nestrpljiviji, a samim tim i manje tolerantni. A kada naučimo da sređujemo naše prioritete i da uspostavimo neki red u životu, onda postajemo i strpljiviji, znamo šta želimo.
Treba stalno raditi na sebi. Tako i sebe upoznajemo. Kada dobro upoznamo sebe, onda nam je sve lakše. Ako se nešto poljulja, opet treba da se podsetimo gde grešimo i posle toga da se korigujemo. To su znaci da individualno sazrevamo i da smo tolerantniji. Naš narod zna da kaže „vreme sve leči”. U praksi, nekada leči, a drugi put ne. To zavisi od nas, od toga kako prihvatamo novonastale situacije.
Mislim da smo slabo tolerantni kao društvo i da treba stalno da radimo na sebi, da se probudimo... Time su veće i šanse da se poveća kolektivna svest. Prvo treba da krenemo od sebe, a onda će ta naša pozitivnost privući pažnju drugih ljudi. U ljudskoj prirodi zlo je privlačnije nego dobro, ali zašto dobro ne može da bude privlačno? Smatram da kada bismo krenuli s dobrim mislima, ako činimo dobre stvari s empatijom za drugu ličnost, onda će se podići naš prag tolerancije. Voleti drugog, znači i da razumeš drugog. Razum stvara dobro i loše u nama, zašto da ne stvorimo i toleranciju? Počnimo odmah, da ne čekamo jutro, jer sutra može da se prolongira za prekosutra, a prekosutra za neki drugi dan, čime bismo se kretali ukrug.
Gordana Zdravkoska
(„Nova Makedonija”, Skoplje)