IZ UGLA PSIHOLOGA

Tuga se desi, ali i prođe

To je dinamičan proces, tokom kojeg treba pronaći način da se pomirimo s novom realnošću i pronađemo novi smisao

Туга се деси, али и прође (Фото Фрипик)

Bol, gubitak i razočaranja samo su neki od uzroka svima dobro znane tuge.

Ana Rodić, savetnik za lični i profesionalni razvoj, TA praktičar pod supervizijom, objašnjava za „Magazin” da tuga predstavlja prirodan emocionalni odgovor na gubitak – ne samo osobe, već i svega što nam je bilo značajno: odnosa, dela identiteta, posla, statusa, zdravlja, sigurnosti, snova, iluzija...

Ana Rodić

Pokazatelj onoga što nam je bitno

– Tuga nam pokazuje koliko nam je nešto bilo važno i u pitanju je dinamičan proces, tokom kojeg pokušavamo da se prilagodimo. Tokom tog procesa nalazimo načine da se pomirimo s novom realnošću i pronađemo novi smisao. Tuga se može javiti i kao odgovor na pozitivne promene koje podrazumevaju kraj nekog perioda ili etape u životu, kao što su, recimo, selidba, završetak studija, ulazak u neku novu životnu ulogu – kaže naša sagovornica.

Ona objašnjava i kako da razlikujemo tugu od depresije:

– Granica između ova dva stanja može biti tanka, ali ipak postoje karakteristike koje ih razlikuju. Tuga uvek ima jasan uzrok kojeg smo svesni, dok konkretan uzrok depresije nije jasan ili je reakcija nesrazmerno jaka. Kada smo tužni, emocija dolazi u talasima i ima određenih perioda i trenutaka olakšanja. Kod depresije pak osećaj tuge je stalan, ne popušta nedeljama ili mesecima.

Takođe, ističe da kada je osoba tužna, to ne isključuje ostale emocije. Tačnije, kada naleti tuge prođu, osoba i dalje može da oseti radost, smisao, kontakt s drugima. Kod depresivnog stanja gube se energija i opšte interesovanje i za ono što nas je ranije radovalo. Kod tugovanja protokom vremena se emocija ublažava i dolazi se do faze prihvatanja. Kod depresije vremenom se stanje pogoršava, uz pojačanje bezvoljnosti i beznađa.

Ana Rodić objašnjava da prihvatanje ne znači pomiriti se odmah sa postojećim stanjem kao zauvek nepromenljivim, već ne opirati se postojećim emocijama i mislima, dopuštajući sebi da osećamo sve emocije u tom trenutku.

– Ne postoji jedan univerzalni način tugovanja, ali je suština u iskrenosti prema sebi. Potrebno je da dozvolite sebi da osetite i ispoljite i suze, i tišinu, i bes, i nemoć. Dajte telu i duši vremena da „svare” gubitak. Razgovarajte o tome s nekim ko može da razume i izdrži vašu tugu. Zapišite, naslikajte, izgovorite ono što vas boli. I ne žurite da ponovo budete dobro, jer to će doći jednom kada budete izgradili nove i drugačije oblike svog identiteta u skladu s novonastalim okolnostima – objašnjava ona.

Mnogi beže od osećaja tuge, jer su ceo život proveli u okruženju koje forsira narativ jačine i snage. Uz to, tokom detinjstva i odrastanja neke osobe usvajaju verbalne i neverbalne poruke da nije u redu plakati, da moraju uvek da budu jake i pozitivne i da je iskazivanje tuge pokazatelj slabosti.

Kad je potrebna stručna pomoć

Psihološkinja objašnjava da je potiskivanje tuge uvek štetno, jer potisnuta tuga ne nestaje, već može da se transformiše u napetost, razdražljivost, osećaj praznine, fizičke simptome...

Stručnu podršku, po rečima Ane Rodić, treba potražiti ako tuga traje duže od šest nedelja bez olakšanja, ako nemate volje ni za osnovne aktivnosti, ako su značajno narušeni san i apetit, ako preovladava osećaj beznađa ili krivice i ako se ne pronalazi smisao daljeg nastavka života. Pomoć, dodaje, nije znak slabosti, već hrabar i odgovoran čin brige o sebi.

Tuga se desi, ali i prođe, poručuje Ana Rodić.

Pet koraka za prolazak kroz tugovanje

Trajanje ovog procesa je individualno. Nekome je za prolazak kroz sve faze potrebno nekoliko nedelja, nekome meseci ili čak godine, u zavisnosti od toga šta je izgubljeno i kakvo je značenje imalo u kontekstu života i identiteta osobe koja je doživela gubitak. Ipak, važno je ne meriti vreme, već dubinu procesa.

Prihvatanje realnosti gubitka – „Ovo se zaista dogodilo.”

Izražavanje emocija – plakanje, pričanje, stvaranje, molitva, pokret.

Razumevanje značenja – „Šta je ovaj gubitak značio za mene?”

Prilagođavanje novom životu – bez onoga što je izgubljeno.

Integracija i smisao – „Kako sada da živim sa sećanjem, ali da nastavim dalje?”