Kada je spavanje na kamenu bilo udobno
Stara kamena kuća s kraja 19. veka imala je krevete od istog materijala, krov od slame i malene prozore. Slamu su vremenom zamenile kamene ploče kao izolatori od vreline i zime koje su hercegovački graditelji umešno slagali bez veziva
Stare kamene kuće između kojih vijugaju uličice pokrivene kockama, sa teškim drvenim vratima i omanjim prozorima, sačuvane u Starom gradu Trebinja, mnoge turiste i zaljubljenike u starine su podstakle da ga proglase jednim od najlepših gradova. Ali, i da istraže tajnu gradnje i života u hercegovačkoj kući.

U Muzeju Hercegovine videli smo i maketu tipične kamene hercegovačke kuće s kraja 19. veka, sa krovom, ali i krevetima od kamena, pravljenim za spavanje tako da u vrelim letnjim danima pod krševitim Leotarom ne bi bilo pretoplo. Na njih se, kažu kustosi, stavljala slamarica radi udobnosti, a i da zimi ne bi bilo studeno tokom noći. Ovu maketu napravio je Tihomir Kijac krajem devedesetih godina prošlog veka i ovde je kuća prikazana u prirodnoj veličini.
„Mala, jednostavna kamena kuća, prekrivena slamom, s dvoja vrata i malenim prozorima kako sunce i zima ne bi u kuću prodirali, ali znači i sa malo svetlosti – bila je hercegovačka kuća s kraja 19. i početkom 20. veka. Ove autentične najstarije kuće danas je moguće naći u trebinjskom selu Uvijeći i poneku u selu Sedlari. Baš tako izgledale su prve stambene jedinice u dinarskom području, ali hercegovačke izdvaja kamen kao prepoznatljiv materijal. Inače, pre tog razdoblja, kuće su građene na kružnoj osnovi i nisu bile nalik ovim četvorougaonim kućicama”, pričaju kustosi muzeja.
Etnolog u trebinjskom muzeju Božana Đuzelović objasnila je i pisala o tome kako se odvijao život u krševitoj Hercegovini 19. veka i kako je hercegovačka kuća opstajala godinama kao dom višečlanih porodica zahvaljujući umeću hercegovačkih majstora gradnje.

„Dva kamena kreveta tipična su za skromni hercegovački enterijer s kraja 19. i početkom 20. veka. Dok su se u ostalim dinarskim krajevima koristili drugi materijali poput drveta i slame, Hercegovcima je bilo u početku udobno da spavaju na kamenu. Danas u šali kažu da je njima kamen mekan”, kaže sagovornica.
Kako je u jednoj prostoriji na dva mala kamena kreveta spavalo i po desetoro članova jedne porodice, danas je teško i zamisliti. „Svi bi oni nekako i negde pronašli svoje mesto. Na kamenim krevetima spavali su uglavnom najstariji članovi, a oni su ’uveli’ vremenom slamarice kako bi im bilo udobnije. Oni koji nisu stali na krevet, mlađi, spavali bi na podu okolo”, dodaje.
Vremenom, zbog potrebe za većim prostorom, kuće su se širile, najpre horizontalno, a potom i vertikalno. Tako su nastale dvospratnice, danas obeležje Trebinja. Zbog kraškog podneblja nastaju kuće ’na ćelicu’ kako ovde kažu, gradi se izba ili podrum u kojem su prvo držali stoku, ali i sve namirnice koje se čuvaju tokom zime. Na spratu se pravi soba koja se ovde zvala čardak. Najpre je bio namenjen gostima.
„Život u maloj hercegovačkoj kući odvijao se oko ognjišta, centralnog dela prostorije u kom se spremala hrana. Ali, služilo je i za grejanje i kao izvor svetlosti jer struje nije bilo. Autentično ognjište je delom bilo naslonjeno na zid. Nameštaj i posuđe bili su prilagođeni istorijskim prilikama. Česte seobe zahtevale su lagani pribor, posuđe i nameštaj. Posude za pripremu hrane i pravljenje hleba su pravljene od drveta, a one za kuvanje od bakra. Kuća je bila nezamisliva bez sača u kom su se pekli i hleb i meso. Sinija, okrugli niski sto bio je neizostavan, kao i posebne stolice za muškarce i za žene – stolovača s naslonjačem bila je namenjena samo za glavu porodice i druge muškarce, na njoj žena nije sedela. Za žene je ’rezervisan’ tronožac, lakši za pravljenje. Kuća je bila nezamisliva i bez avana – sprave za sečenje duvana od čijeg uzgoja i prodaje su mnoge porodice živele”.

Hercegovačka kuća s kraja 19. veka i početkom 20. imala je dvoja vrata, na zapadu i na istoku. Verovalo se da sve što dolazi s istoka, kao i sunce, jeste dobro, dok su zapadna bila okrenuta ka štalama i značila su da kroz njih odlazi sve loše. Uskoro su shvatili da slamnati krov nije dobar izolator i zamenili su klesanim kamenim pločama koje su hercegovački majstori slagali bez vezivnih materijala u sigurnu celinu. Da bi se kuća prekrila kamenom trebalo je nekoliko godina.
Danas je jagma za gradnjom i prodajom hercegovačkih kuća u ovom kraju, potvrđuje nam predsednik Skupštine grada Trebinje Dragoslav Banjak. Ali, nekadašnji način gradnje je skup, a izbor materijala danas veći, pa se retko ko odlučuje baš za autentični način gradnje. Kamen i drvo rezervisani su za one koji mogu da izdvoje više novca i žele da sačuvaju potpuno autentični stil. Kuće u kombinaciji sa modernom arhitekturom u sličnom stilu, često i sa bazenima u dvorištu ograđenom kamenim ogradama, danas su ovde u trendu.

Na Studencu
Na izvoru Studencu pored Trebišnjice, poznatom po hladnoj vodi, izgrađena je devedesetih godina prošlog veka etno-kuća po ugledu na stare objekte iz južne Hercegovine. Jovan Deretić izgradio je ovde etno-kompleks jer je pored nje napravio i kameni ribnjak sa drvenim dolapom. „Pokrivena kamenim krovom, otporna je na smene vrelih dana sa studenim noćima. Ploče debljine tri-četiri centimetra posebnom tehnikom slagane su u krov. O atmosferi 19. veka govore i petrolejske lampe i stari tiganj za priganice sa sirom ’škripavcem’, a prozori su pravljeni od drveta obližnje vrbe. Leti je omiljeno mesto Trebinjaca koji hlade bostan u Studencu”, priča Deretić.