PUTOPIS JESEN NA SANTORINIJU

Stepenice za maštanje

Ostrvo nastalo iz vulkanske erupcije više od tri miliona turista godišnje vidi kao mesto za “naj fotografiju”, ali je ono i svedok duge istorije čovečanstva

Најскупља фотогртафија: Оја (Фото: М. Никић)

Stepenice do bajke, motiv je dok se zadihani penjete do najfotografisanijih prizora Santorinija. Ipak, u jesen je taj uspon znatno lakši, jer su i gužve na uskim zavijucima ka vrhu brdovitog ostrva, upola manje. To je bio i razlog da nas Kancelarija Nacionalne turističke organizacije Grčke u ovo doba pozove u posetu.

U septembru i oktobru kupače smenjuju oni koji dolaze sa drugog kraja sveta da bi se dugim „cik-cak“ stepeništem iz stare luke sa pripremanim zadovoljstvom popeli do belih crkava sa plavim kupolama glavnog grada Tire. Manje je onih koji koriste žičaru, na istom putu ka trgu, sa kog svake subote „more“ turista, tiskajući se za foto  prizor, posmatra crveni vatromet u vidu lave – u čast vulkana oko čijeg je skoro potopljenog grotla, tokom Minojske erupcije, pre četiri milenijuma za četiri dana na mestu tadašnjeg ostrva rođen „Raj na Egeju“, kako često zovu jedno od najlepših ostrva sveta, dugo po cenama dostupnog samo onima sa dubljim džepom sa Zapada, a do kog danas vode i direktni letovi našeg nacionalnog avioprevoznika, iz Beograda.

Stotine ljudi čeka zalazak sunca nad vulkanom

Kao jedna od najvećih erupcija, Minojska je podstakla legendu o Atlantidi, jer na nastalom ostrvu nije bilo života u narednih šest vekova. Iako ono leži na „zveri“ ili na oslabljenom, ali i dalje aktivnom vulkanu, više od tri miliona turista svake godine dođe da sa broda ili obale doživi „Noć Tire“ (glavnog grada ostrva) čiji vatromet prate plotuni i svetlosni efekti koji na nebu ispisuju reči „Santorini je jedan“, uz kolektivni uzdah i aplauz na hiljade posmatrača sa cele planete. Najviše ih je iz Amerike i Australije, ali i Španije, Brazila, Azije, Evrope...

U slavu vulkana te večeri nude se i specijaliteti ostrva toplog „limunovog kamena“, kao što su pasta s govedinom, jednostavni rižoto s pestom i riblja pašteta, uz skupa i jedinstvena vina s kamenjara koji oskudeva u vinovoj lozi, ali čiji stanovnici imaju za retke sorte uvek vredne ruke. U najstarijoj vinariji, porodice Gavalas u selu Megalohori, dok unuke studentkinje organizuju degustacije, deda Jorgos, naslednik pete generacije kao iskusni vinar priča da je lokalna sorta „ajdani“ najpitikija. Premda ima ukus vanile, kao i nešto jače vino sorte „asertiko“, tvrdi, tokom fermentacije se pravi bez uobičajenih savremenih dodataka.

Tradicija vinarstva u ovdašnjim brdima duga je više od tri veka, a u kući Gavalas prošli smo kroz stare bele kamene podrume u kojima su sobe za gnječenje grožđa. U osvetljenom tunelu je Muzej vina koji u jesen i zimu obilazi stotine hiljada posetilaca.

Dom antičkih bogova

Stepenice Santorinija dalje vode u najstariju istoriju... Među onima smo koji u „cik-cak“ ritmu nastavljaju do vrha ostrva – praistorijske antičke Tire, gde nailazimo na kamene ostatke grada starog 3.000 godina. Nakon poslednje velike erupcije koja je zbrisala prvi grad nastao pre 4.000 godina, čijim stanovnicima izmešanog kritsko-minojskog, ostrvsko-kikladskog i egipatskog porekla se još tokom evakuacije gubi svaki trag – ostrvo su naselili stari Grci, uz legendu o bogatom Artemidosu kom se u snu obratila boginja lova Artemida objavivši mu da ga na njemu čeka sreća. Najstarija svetilišta podignuta su u čast njoj, ćerci vrhovnog boga Zevsa i sestri Apolona, potom u slavu drugih bogova. Zatičemo ostatke malih hramova pronađenih tokom istraživanja: dorski kolonisti iz Sparte molili su antičke bogove da ne prođu kao prethodnici na ostrvu.

Đakuzi bazeni iznad stare tvrđave Skaros

„Za razliku od sela Akrotirija u kom su na obali preko puta Krita ostali Minojci ribari stigavši čamcima pre sedam milenijuma, kao i od pomenutog grada na njegovom mestu koji je kao i prvo selo prekrila lava, utvrđenje su antički Grci podigli tada na najvišoj tački ostrva, jer je u to vreme već bilo pirata na južnom Egeju“, priča vodič Nana Đeslak dok se penjemo. 

Iz era raznih osvajača, ostao je prepoznatljiv samo rimski teatar iz prvog veka naše ere, jer je većina ovdašnjih zdanja poslužila stanovnicima stare Tire u 10. veku za podizanje novih kuća kraj mora. Tada su utvrđenje na brdu napustili, odnoseći i kamenu građu iz kuća i hramova. Danas života na istorijskom brdu iznad glavnog grada ima samo u pravoslavnom manastiru na vrhu.

Na ostrvu su dugo kroz istoriju, u vizantijskom, mletačkom i osmanskom periodu, postojala samo siromašna ribarska sela. Sve do početaka turizma na mestu današnjeg aerodroma do kog vode i direktni letovi, sedamdesetih godina. Crna vulkanska plaža, kao i Crvena nastala na mestu najjačeg ključanja lave, postale su svetske atrakcije.

Baš kao i ostrvska sela. Stepenice za „fotografiju godine“ dovele su nas i do najstarijeg seoceta, Pirgosa. Najpre je tu bio manastir, a Mleci su ga 1580. pretvorili u zamak koji je služio kao utvrđenje, ali je prilično stradao u zemljotresu 1956. Na 15 minuta od Tire i na najvišoj tački od svih sela, ovo koje je bilo i srednjevekovna osmatračnica u zaštiti ostrvljana od pirata, privlači mnoge da izdrže dug stepenasti put kroz zamak-lavirint. Najpre, do crkve posvećene Svetoj Teodosiji, zaštitnici dvorca, a onda do dragulja na vrhu, hrama Presvete Bogorodice iz 17. veka sa drvenim ikonostasom. Ispod zvonika, poznatog sa fotografija, smešten je  improvizovani kafe sa plavim stolicama u kom se turisti odmaraju. Potom se slikaju pored mini galerije okružene mačkama koje čekaju najdarežljivije.

Svetleći Uskrsu u Pirgosu

Sadašnje ime ostrvo je dobilo u mletačko doba po Svetoj Irini Solunskoj, mučenici iz borbe za hrišćanstvo u četvrtom veku. U novijoj eri na ostrvu su pravoslavne grčke crkve pretežno zamenile katoličke.  Za pravoslavni Uskrs, Pirgos – u prevodu  Toranj, u podnožju crkve i na krovovima preplavljen je hiljadama svetiljki pravljenih tradicionalno u iskorišćenim limenkama.       

Miran seoski život, inače, i pored gužvi ogleda se na licima starosedelaca najvećeg sela Emporija, koje zatičemo pogleda spokojnog i naviknutog na turiste, dok sede na klupama pred crkvom Svetog Nikole. Ljubazno nas usmeravaju i do starih mlinova vetrenjača, pitajući da li nam se sviđaju. Majstor Anđelo Ruvas kreči malu kuću s plavim krovom tradicionalno u belo, dok priča da su sve kuće građene od ostrvskog kamena i da zahtevaju stalno renoviranje, tako da on kao Atinjanin ovde kad prođe leto ima siguran posao.  

Naši domaćini predstavnici turizma Grčćke u tradicionalnim ododrama ostrva

U podnožju Emporija je i i čuvena šljunkovito-peščana plaža Perisa, sa koje se iz čistog mora pruža pogled na belu kapelu visoko u vulkanskom brdu. Do nje, Svete Marije Katefjanijske, put je na oko primamljiv i uređen, ali zahteva ozbiljnu kondiciju. Sa cilja, do kog srećni stižemo, pruža se  pogled na najlepše plaže Santorinija i jesenje kupače koji još uživaju u suncu. Kažu da je francuski filozof i dramaturg  Žan Pol Sartr u ovom mirnom i zagonetnom selu napisao svoj prvi pozorišni komad „Muve“.

Ispod gradića Imerovili, koji zovi „balkon Egeja“ jer su kuće izgrađene kao amfiteatar vodenog prstena oko grotla vulkana, vidi se tvrđava Skaros, ostatak venecijanskog zamka iz 1207. čijim stepenicama odmiču ljubitelji istorije. Slikarka Gogo, pred galerijom na kamenom balkonu ljubazno odgovara da je na umetnicima da govore delima, a na njenima se vidi da danas sa vrha svog starog grada ispraća i dočekuje kruzere.

Ipak, najlepše mesto do koje su nas dovele „stepenice za snove“ je Oja. U tvrđavi u uskom kamenom prolazu nad morem su redovi za fotografiju na kojoj se plave kupole utapaju preko jarko crvenog cveća u more. Za mnoge je ostvarenje sna da se na njoj nađu.

Najskuplja fotografija Santorinija je put popločan pozamašnim novčanim iznosima, ali nam nasmejana tunižanska studentkinja iz Frankfurta Mari Kao, dok čekamo u redu na aerodromu sa kog se vraćamo direktnim letom do Beograda, za nju tranzitnom, objašnjava da je presrećna što je preko društvenih mreža našla jesenji aranžman po kom je za hiljadu evra pored avio prevoza doduše dobila samo smeštaj, „ali i foto zapis o osam nezaboravnih dana iz mašte“ , uzviknula je mašući u odlasku.

Koncert Dalarasa

U pravoj seoskoj atmosferi, sa publikom na nogama ili na plastičnim stolicama iz obližnjeg restorana, uprkos velikom naletu vetra sa mora, održan je ovde dugo očekivani koncert proslavljenog muzičara Jorgosa Dalarasa, UNESKO Ambasadora dobre volje. Uz najveće hitove poput pesme „Moja bela golubice“, sa publikom smo bodrili pevača u zimskoj jakni da nam prenese tugu i sreću koje se prepliću u grčkim melodijama. I danas, pred 77-ogodišnjom zvezdom baršunastog glasa, na pločniku ispod bine  sedeli su i pevali mladi.            

Muzej paradajza

Fotini Papadopulo nastavlja porodičnu tradiciju

Na plaži Vilhada, između vulkanskih stena smešten je Industrijski muzej paradajza. O istoriji proizvodnje na ostrvu čije je stanovnike ovde najuspeliji plod održao u teškim vremenima, svedoči stari dimnjak koji se nadnosi nad kontrastom stenovite okoline s  plavozelenim morem. Istoriju porodice Nomikos koja je osnovala fabriku, ali i sećanja stanovnika Santorinija, pričao nam je 84-ogodišnji Andonis Valvis koji je počeo da radi u fabrici kao sedmogodišnjak, demonstrirajući rad na staroj mašini. Kako kaže mlada Fotini Papadopulo, fabrika iz 1945. transformisana je 2014. u moderan muzej. Dok obilazite pogone, uz staru grčku fetu vas služe čeri paradajzom koji je zaštini znak. Iz projekcije filma saznajemo priče starih radnika. Na kraju, uz degustaciju paradajz paste gotove za pola sata, svi mogu da se oprobaju na mašini za zatvaranje limenke.