IZ UGLA PSIHOLOGA

Izazivanje besa u drugom

„Rejdž bej­ting” (Ra­ge ba­i­ting ) je no­vi iz­raz ko­ji se ču­je sve če­šće i ozna­ča­va stra­te­gi­ju ko­mu­ni­ka­ci­je ko­ja sve­sno pro­iz­vo­di bes ka­ko bi iza­zva­la re­ak­ci­ju, po­ve­ća­la vi­dlji­vost i po­di­gla an­ga­žman.

U di­gi­tal­noj eko­no­mi­ji pa­žnje, bes mo­bi­li­še, oku­plja, de­li. Al­go­rit­mi pre­po­zna­ju in­ten­zi­tet afek­ta, a ni­šta ni­je in­ten­ziv­ni­je od po­vre­đe­no­sti i ljut­nje. Ta­ko na­sta­je pa­ra­doks sa­vre­me­ne jav­ne sce­ne u ko­joj sa­dr­ža­ji ko­ji naj­vi­še iri­ti­ra­ju ima­ju naj­ve­ći do­met.

Ton ko­ji vre­đa

Da­nas vi­še ni re­klam­ne kam­pa­nje ne po­ku­ša­va­ju da osvo­je sim­pa­ti­je. One pro­vo­ci­ra­ju, za­dir­ku­ju, po­ni­ža­va­ju ukus pu­bli­ke, ra­ču­na­ju­ći na ta­las ogor­če­nih ko­men­ta­ra. Bren­do­vi sve­sno bi­ra­ju ton ko­ji će ne­ko­ga uvre­di­ti, jer sva­ka ras­pra­va zna­či do­dat­nu vi­dlji­vost. U ta­kvom am­bi­jen­tu gra­ni­ca iz­me­đu mar­ke­tin­ga i ma­ni­pu­la­ci­je po­sta­je ne­ja­sna. Bes se pro­gra­mi­ra, di­stri­bu­i­ra i mo­ne­ti­zu­je.

Na mi­kro ni­vou sva­ko­dne­vi­ce vi­di­mo istu lo­gi­ku. Ako na in­ter­ne­tu pi­ta­te ko­ji fo­to-apa­rat da ku­pi­te, ve­ro­vat­no će­te do­bi­ti ne­ko­li­ko mla­kih od­go­vo­ra. Ako, me­đu­tim, ob­ja­vi­te da ste pro­na­šli naj­bo­lji mo­del, a pri­lo­ži­te oči­gled­no loš ure­đaj, do­bi­će­te sto­ti­ne re­ak­ci­ja. Lju­di će po­že­le­ti da vas is­pra­ve, da po­ka­žu zna­nje, da de­mon­stri­ra­ju nad­moć. Po­tre­ba da bu­de­mo u pra­vu nad­ja­ča­va po­tre­bu da raz­go­va­ra­mo.

Ovaj obra­zac ne go­vo­ri sa­mo o teh­no­lo­gi­ji, već o kul­tu­ri u ko­joj ži­vi­mo. Pre­pla­vlje­ni smo agre­si­jom, ogor­če­no­šću i nar­ci­stič­kom po­tre­bom da bu­de­mo pri­me­će­ni. Dru­gi se do­ži­vlja­va kao pre­pre­ka ili pu­bli­ka, ret­ko kao su­bjekt sa sop­stve­nom slo­že­no­šću. Sa­vre­me­ni ri­tam fa­vo­ri­zu­je br­zu pro­ce­nu i osu­du. Ta­ko na­sta­je at­mos­fe­ra u ko­joj je po­ni­ža­va­nje po­sta­lo za­ba­va, a pod­smeh stil.

Ži­vi­mo u nar­ci­stič­koj kul­tu­ri. To zna­či da je sop­stve­na sli­ka va­žni­ja od od­no­sa, a uti­sak va­žni­ji od isti­ne. U ta­kvom okvi­ru sva­ki su­sret la­ko skli­zne u nad­me­ta­nje. Ume­sto da pi­ta­mo šta dru­gi mi­sli, mi po­ka­zu­je­mo šta zna­mo. Ume­sto da gra­di­mo sa­rad­nju, gra­di­mo pu­bli­ku. Lju­bav i za­hval­nost zah­te­va­ju pri­zna­va­nje za­vi­sno­sti od dru­gog, a to is­ku­stvo ra­nji­vo­sti mno­gi­ma po­sta­je ne­pod­no­šlji­vo.

Po­seb­no je za­bri­nja­va­ju­će ka­ko se lo­gi­ka „rejdž bej­tin­ga” pre­li­va u obra­zov­ni pro­stor. De­ca i ado­le­scen­ti pro­vo­ci­ra­ju pro­fe­so­re, sni­ma­ju ih, te­sti­ra­ju gra­ni­ce str­plje­nja, ra­ču­na­ju­ći na to da auto­ri­tet vi­še ne­ma in­stru­men­te ja­snog po­sta­vlja­nja gra­ni­ca. Sve­sni su da na­stav­nik ne mo­že da re­a­gu­je na na­čin na ko­ji se re­a­go­va­lo u ne­kim pro­šlim epo­ha­ma. U tom pro­sto­ru bez ja­sne struk­tu­re, iza­zi­va­nje po­sta­je sred­stvo re­gu­la­ci­je sop­stve­nog unu­tra­šnjeg ha­o­sa.

Ka­da mla­da oso­ba no­si u se­bi neo­bra­đe­ni bes i ose­ćaj ne­mo­ći, ona taj afe­kat uba­cu­je u auto­ri­tet. Pro­vo­ci­ra, oma­lo­va­ža­va, re­me­ti čas, sve dok dru­ga stra­na ne re­a­gu­je im­pul­siv­no. Ta­da sle­di po­ru­ka: oče­ki­vao sam da će­te bi­ti upra­vo ta­kvi. Pro­jek­ci­ja sop­stve­nog ha­o­sa u dru­gog po­sta­je na­čin da se unu­tra­šnja na­pe­tost ba­rem pri­vre­me­no ras­te­re­ti.

Ipak, iza tog po­na­ša­nja če­sto sto­ji po­tre­ba za gra­ni­com. De­ca va­pe za struk­tu­rom ko­ja će im po­mo­ći da se ori­jen­ti­šu. Gra­ni­ca ni­je po­ni­že­nje, već okvir ko­ji omo­gu­ća­va raz­voj. Ka­da od­ra­sli ja­sno i smi­re­no po­sta­vi pra­vi­lo, on de­te­tu nu­di is­ku­stvo si­gur­no­sti. Po­ru­ka gla­si da po­sto­ji ne­ko ko mo­že da pod­ne­se bes, da ga pre­po­zna i da ga ne uz­vra­ti istom me­rom. U tom pro­sto­ru na­sta­je mo­guć­nost uče­nja sa­mo­re­gu­la­ci­je.

Ro­di­te­lji če­sto stra­hu­ju da će sva­ka za­bra­na osta­vi­ti traj­nu tra­u­mu. U že­lji da za­šti­te ose­tlji­vost de­te­ta, po­ne­kad iz­be­ga­va­ju auto­ri­tet. Me­đu­tim, auto­ri­tet ko­ji je do­sle­dan i pra­ve­dan pred­sta­vlja oslo­nac, a ne pret­nju. Raz­li­ka iz­me­đu na­si­lja i gra­ni­ce je su­štin­ska. Na­si­lje po­ni­ža­va i ra­za­ra, dok gra­ni­ca or­ga­ni­zu­je i šti­ti. Bez sim­bo­lič­kog po­ret­ka u ko­jem su pra­vi­la ja­sna, su­bjekt osta­je pre­pu­šten sop­stve­nim im­pul­si­ma.

U jav­nim ras­pra­va­ma po­vre­me­no se ču­ju op­tu­žbe da je sva­ko pod­re­đi­va­nje su­bjek­ta struk­tu­ri iz­raz auto­ri­tar­no­sti. Ta­kva po­zi­ci­ja za­ne­ma­ru­je či­nje­ni­cu da se lič­na slo­bo­da raz­vi­ja unu­tar okvi­ra, a ne u va­ku­u­mu. Struk­tu­ra omo­gu­ća­va da že­lja do­bi­je ob­lik, da se ener­gi­ja usme­ri i da se raz­li­ka iz­me­đu me­ne i dru­gog pre­po­zna. Bez tog raz­li­ko­va­nja la­ko skli­zne­mo u ha­o­tič­no po­lje u ko­jem do­mi­ni­ra si­ro­vi afe­kat.

Ko mo­že da iz­dr­ži fru­stra­ci­ju

„Rejdž bej­ting” je i simp­tom kul­tu­re ko­ja te­ško pod­no­si gra­ni­ce i fru­stra­ci­ju. Iza­zi­va­nje be­sa kod dru­gog po­sta­je na­čin da se sop­stve­ni ne­mir po­de­li, ali i da se pro­ve­ri po­sto­ji li iko ko mo­že da iz­dr­ži taj na­let bez ras­pa­da. Ka­da od­ra­sli od­go­vo­re smi­re­no i do­sled­no, oni nu­de dru­ga­či­ji mo­del od­no­sa. Ti­me se otva­ra mo­guć­nost da se agre­si­ja pre­ve­de u go­vor, a tak­mi­če­nje u di­ja­log.

Ako že­li­mo dru­štvo u ko­jem su sa­rad­nja i za­hval­nost mo­gu­će, po­treb­no je da ob­no­vi­mo vred­nost gra­ni­ce i od­go­vor­no­sti. To pod­ra­zu­me­va sprem­nost da pod­ne­se­mo fru­stra­ci­ju, da ne bu­de­mo uvek u pra­vu i da dru­gog vi­di­mo kao rav­no­prav­nog sa­go­vor­ni­ka. Bes ko­ji do­mi­ni­ra mre­ža­ma mo­že se raz­u­me­ti kao po­ziv na re­gu­la­ci­ju. Na na­ma je da li će­mo ga pre­tvo­ri­ti u još je­dan krug nad­me­ta­nja ili u pri­li­ku za sa­zre­va­nje.