Sve nas čeka ista rupa
Sve što smo govorili, dokazivali, osvajali, branili – ostaće gore, iznad, kao buka bez značenja. I sutra je dan posle kraja. Treba ceniti život. A dole, u toj savršenoj tišini, prvi put ćemo svi biti tačno ono što jesmo!
Ako se svakodnevno žalite da vam je posao težak, da vas kolege nerviraju, da vam je ponedeljak kao kazna – setite se ljudi koji svakodnevno smrti gledaju u oči. Ne u vestima između vremenske prognoze i reklame za deterdžent – već stvarno.
Dok mi merimo dan u rokovima, oni rade s vremenom koje je već stalo. Dok se društvo utrkuje ko će glasnije da živi, oni rade u zoni gde se više ne govori, već se šapuće i gde je sve već nepovratno mirno.
Naizgled bizaran, ali istinit i otrežnjujući dokumentarac „Posle kraja” Jovane Maletić na TV Nova otvara vrata jednog sveta koji ne volimo da gledamo, ali ga uporno podupiremo sopstvenim strahom. U Srbiji svakog dana umre više od 250 ljudi – i to je jedina statistika koju niko ne pokušava da izmisli za političke potrebe.
Smrt je, kažu sagovornici ove autorke, samo jedan rez. Kao kada se prekine film, ali bez odjavne špice i bez aplauza. Niko ne zna kad će taj trenutak doći, ali znamo da nas sve čeka… A ipak, oko tog jednog trenutka razvila se čitava industrija tišine. U taj dućan ne idemo s radošću ili zato što su popusti, to je jedini šoping koji nas sve čeka.
Postoji čitava ekonomija poslednjeg daha. Ljudi koji kupaju mrtve kao da ih pripremaju za važan sastanak, frizerke koje češljaju kosu onima koji više nemaju gde da stignu, krojači sudbine koji mere sanduke po meri nečijeg života. Grobari koji ne kopaju rake, već poslednje argumente protiv iluzije da smo posebni.
U društvu opsednutom uspehom, oni su jedini koji rade s konačnim ishodom.
I nema žalbi.
I nema reklamacija.
I nema zamene.
I nema jurenja popusta…
Najmlađa među njima, devojka koja je sa 14 godina ušla u svet mrtvačnice, govori o svom poslu kao o kozmetičkom tretmanu večnosti. Njena generacija se zgražava, jer danas je skandal sve što nije digitalno filtrirano. Ali, za nju je to posao snova jer joj radost pričinjava da nekoga pripremi za onaj svet, da mu učini taj poslednji trenutak radosti… i sve ono što pokojnik možda nije stigao za života, jureći za životom… karijerom…
Savremeno društvo ne beži od smrti zato što je ne razume, već zato što nad njom nema vlasništvo. Možemo prodati strah, možemo čak prodati i sreću na rate, ali smrt ostaje tvrdoglavo neprofitabilna u svojoj suštini.
A zapravo, sve naše rasprave, polemike, uvrede, podele, sve te sitne bitke za status i poziciju – deluju groteskno kada ih postavite pored jedne rake. Jer, kako kaže jedan grobar u ovom filmu – „bio siromah ili bogat – svima je ova rupa ista i svakoga čeka”. To je jedina prava jednakost koju smo uspeli da postignemo.
U tom svetu „posle kraja”, najviše života ima tamo gde ga više nema. Humor grobara, dostojanstvo onih koji šminkaju mrtve, muzika koja prati poslednji odlazak, fotografkinja sa „tri oka” koja beleži poslednje dodire, zagrljaje – sve to ima više istine nego većina naših svakodnevnih razgovora.
I dok mi bežimo od tišine, oni u njoj pronalaze red. Dok mi jurimo vreme, oni rade s večnim kašnjenjem koje se više ne može nadoknaditi.
Zato je ovaj film manje o smrti, a više o životu – o njegovoj krhkosti, o njegovoj nepravdi, o njegovoj tvrdoglavoj lepoti koja opstaje čak i kada je svedena na sanduk i nekoliko šaka zemlje.
„Posle kraja” nije dokumentarac. To je portret svih nas. Ne onaj u kojem proveravamo kako izgledamo za svet, već onaj u kojem prvi put vidimo koliko smo mali pred onim što nas sve čeka.
I možda je najveća satira savremenog društva upravo u tome što živimo kao da ćemo zauvek odlagati sopstveni kraj. Život nije generalna proba. I nema reprize. Na kraju, kada padne onaj poslednji grumen zemlje – to će biti jedini zvuk koji će još dugo odzvanjati u našim ušima. Sve ostalo što smo govorili, dokazivali, osvajali, branili – ostaće gore, iznad, kao buka bez značenja. I sutra je dan posle kraja. Treba ceniti život. A dole, u toj savršenoj tišini, prvi put ćemo svi biti tačno ono što jesmo!