KADRIRANjE

Sve nas čeka ista rupa

Sve što smo govorili, dokazivali, osvajali, branili – ostaće gore, iznad, kao buka bez značenja. I sutra je dan posle kraja. Treba ceniti život. A dole, u toj savršenoj tišini, prvi put ćemo svi biti tačno ono što jesmo!

Исидора Масниковић (Фото Небојша Бабић)

Ako se sva­ko­dnev­no ža­li­te da vam je po­sao te­žak, da vas ko­le­ge ner­vi­ra­ju, da vam je po­ne­de­ljak kao ka­zna – se­ti­te se lju­di ko­ji sva­ko­dnev­no smr­ti gle­da­ju u oči. Ne u ve­sti­ma iz­me­đu vre­men­ske prog­no­ze i re­kla­me za de­ter­džent – već stvar­no.

Dok mi me­ri­mo dan u ro­ko­vi­ma, oni ra­de s vre­me­nom ko­je je već sta­lo. Dok se dru­štvo utr­ku­je ko će gla­sni­je da ži­vi, oni ra­de u zo­ni gde se vi­še ne go­vo­ri, već se ša­pu­će i gde je sve već ne­po­vrat­no mir­no.

Na­iz­gled bi­za­ran, ali isti­nit i otre­žnju­ju­ći do­ku­men­ta­rac „Po­sle kra­ja” Jo­va­ne Ma­le­tić na TV No­va otva­ra vra­ta jed­nog sve­ta ko­ji ne vo­li­mo da gle­da­mo, ali ga upor­no pod­u­pi­re­mo sop­stve­nim stra­hom. U Sr­bi­ji sva­kog da­na umre vi­še od 250 lju­di – i to je je­di­na sta­ti­sti­ka ko­ju ni­ko ne po­ku­ša­va da iz­mi­sli za po­li­tič­ke po­tre­be.

Smrt je, ka­žu sa­go­vor­ni­ci ove autor­ke, sa­mo je­dan rez. Kao ka­da se pre­ki­ne film, ali bez od­jav­ne špi­ce i bez apla­u­za. Ni­ko ne zna kad će taj tre­nu­tak do­ći, ali zna­mo da nas sve če­ka… A ipak, oko tog jed­nog tre­nut­ka raz­vi­la se či­ta­va in­du­stri­ja ti­ši­ne. U taj du­ćan ne ide­mo s ra­do­šću ili za­to što su po­pu­sti, to je je­di­ni šo­ping ko­ji nas sve če­ka.

Ilustracija Srđan Pečeničić

Po­sto­ji či­ta­va eko­no­mi­ja po­sled­njeg da­ha. Lju­di ko­ji ku­pa­ju mr­tve kao da ih pri­pre­ma­ju za va­žan sa­sta­nak, fri­zer­ke ko­je če­šlja­ju ko­su oni­ma ko­ji vi­še ne­ma­ju gde da stig­nu, kro­ja­či sud­bi­ne ko­ji me­re san­du­ke po me­ri ne­či­jeg ži­vo­ta. Gro­ba­ri ko­ji ne ko­pa­ju ra­ke, već po­sled­nje ar­gu­men­te pro­tiv ilu­zi­je da smo po­seb­ni.

U dru­štvu op­sed­nu­tom uspe­hom, oni su je­di­ni ko­ji ra­de s ko­nač­nim is­ho­dom.

I ne­ma žal­bi.

I ne­ma re­kla­ma­ci­ja.

I ne­ma za­me­ne.

I ne­ma ju­re­nja po­pu­sta…

Naj­mla­đa me­đu nji­ma, de­voj­ka ko­ja je sa 14 go­di­na ušla u svet mr­tvač­ni­ce, go­vo­ri o svom po­slu kao o ko­zme­tič­kom tret­ma­nu več­no­sti. Nje­na ge­ne­ra­ci­ja se zgra­ža­va, jer da­nas je skan­dal sve što ni­je di­gi­tal­no fil­tri­ra­no. Ali, za nju je to po­sao sno­va jer joj ra­dost pri­či­nja­va da ne­ko­ga pri­pre­mi za onaj svet, da mu uči­ni taj po­sled­nji tre­nu­tak ra­do­sti… i sve ono što po­koj­nik mo­žda ni­je sti­gao za ži­vo­ta, ju­re­ći za ži­vo­tom… ka­ri­je­rom…

Sa­vre­me­no dru­štvo ne be­ži od smr­ti za­to što je ne raz­u­me, već za­to što nad njom ne­ma vla­sni­štvo. Mo­že­mo pro­da­ti strah, mo­že­mo čak pro­da­ti i sre­ću na ra­te, ali smrt osta­je tvr­do­gla­vo ne­pro­fi­ta­bil­na u svo­joj su­šti­ni.

A za­pra­vo, sve na­še ras­pra­ve, po­le­mi­ke, uvre­de, po­de­le, sve te sit­ne bit­ke za sta­tus i po­zi­ci­ju – de­lu­ju gro­tesk­no ka­da ih po­sta­vi­te po­red jed­ne ra­ke. Jer, ka­ko ka­že je­dan gro­bar u ovom fil­mu – „bio si­ro­mah ili bo­gat – svi­ma je ova ru­pa ista i sva­ko­ga če­ka”. To je je­di­na pra­va jed­na­kost ko­ju smo us­pe­li da po­stig­ne­mo.

U tom sve­tu „po­sle kra­ja”, naj­vi­še ži­vo­ta ima ta­mo gde ga vi­še ne­ma. Hu­mor gro­ba­ra, do­sto­jan­stvo onih ko­ji šmin­ka­ju mr­tve, mu­zi­ka ko­ja pra­ti po­sled­nji od­la­zak, fo­to­graf­ki­nja sa „tri oka” ko­ja be­le­ži po­sled­nje do­di­re, za­gr­lja­je – sve to ima vi­še isti­ne ne­go ve­ći­na na­ših sva­ko­dnev­nih raz­go­vo­ra.

I dok mi be­ži­mo od ti­ši­ne, oni u njoj pro­na­la­ze red. Dok mi ju­ri­mo vre­me, oni ra­de s več­nim ka­šnje­njem ko­je se vi­še ne mo­že na­dok­na­di­ti.

Za­to je ovaj film ma­nje o smr­ti, a vi­še o ži­vo­tu – o nje­go­voj krh­ko­sti, o nje­go­voj ne­prav­di, o nje­go­voj tvr­do­gla­voj le­po­ti ko­ja op­sta­je čak i ka­da je sve­de­na na san­duk i ne­ko­li­ko ša­ka ze­mlje.

„Po­sle kra­ja” ni­je do­ku­men­ta­rac. To je por­tret svih nas. Ne onaj u ko­jem pro­ve­ra­va­mo ka­ko iz­gle­da­mo za svet, već onaj u ko­jem pr­vi put vi­di­mo ko­li­ko smo ma­li pred onim što nas sve če­ka.

I mo­žda je naj­ve­ća sa­ti­ra sa­vre­me­nog dru­štva upra­vo u to­me što ži­vi­mo kao da će­mo za­u­vek od­la­ga­ti sop­stve­ni kraj. Ži­vot ni­je ge­ne­ral­na pro­ba. I ne­ma re­pri­ze. Na kra­ju, ka­da pad­ne onaj po­sled­nji gru­men ze­mlje – to će bi­ti je­di­ni zvuk ko­ji će još du­go od­zva­nja­ti u na­šim uši­ma. Sve osta­lo što smo go­vo­ri­li, do­ka­zi­va­li, osva­ja­li, bra­ni­li – osta­će go­re, iz­nad, kao bu­ka bez zna­če­nja. I su­tra je dan po­sle kra­ja. Tre­ba ce­ni­ti ži­vot. A do­le, u toj sa­vr­še­noj ti­ši­ni, pr­vi put će­mo svi bi­ti tač­no ono što je­smo!