Bačvar s Kotlenika
Dimitrije Seničić iz sela Pečenog podno planine Kotlenik, kod Kraljeva, ima 24 godine i odlučio je da posle završene srednje tehničke škole nastavi da živi i radi u selu čuvajući porodičnu tradiciju – bačvarski zanat
U minulom vremenu bila je prava retkost u selima Srbije naći domaćinstvo koje je u podrumu ili kačari imalo bar po nekoliko kaca i buradi u kojima se čuvala rakija, vino, vinjak i druga alkoholna pića, uključujući viski i pivo, ali i zimnica i mlečni proizvodi.
Pred naletom plastične ambalaže koja nije zaobišla ni proizvodnju ručno rađenih kaca i buradi od drveta, broj bačvara počeo je da se smanjuje. Samo oni koji znaju vrednost čuvanja pića u drvenim buradima nisu odustajali od te navike.
Zbog toga su mnogi iznenađeni kada čuju da u selu Pečenog, podno planine Kotlenika, udaljenog dvadesetak kilometara od Kraljeva prema Kragujevcu, u Gružanskoj dolini, živi i radi, verovatno, najmlađi bačvar u Srbiji. To je 24-godišnji Dimitrije Seničić koji je odlučio, po završenoj srednjoj tehničkoj školi, da se vrati i živi u selu, na dedovini na kojoj se oko vek i po bave bačvarskim zanatom.
Dug prema precima
Na pitanje zašto se odlučio da ostane na dedovini, Dimitrije veli:
„Na to pitanje nije mi teško da odgovorim. Vukli su me dedovina – pradeda Milić, deda Žika – i porodična tradicija. Nisam se pokajao zbog toga. Saveti i bogato iskustvo deda Žike pomogli su mi da uđem u gotovo sve tajne bačvarskog zanata. Bez lažne skromnosti mislim da sam već za ovih nekoliko godina uspeo da postanem dobar zanatlija, ali još uvek učim i slušam dedine savete. Do sada sam uspeo da napravim na desetine buradi različite zapremine.”
Za izradu buradi koristi, uglavnom, duge od kitnjastog hrasta. Obično u januaru odlazi u svoju šumu na planini Kotlenik. Tu bira stabla koja su najbolja za izradu dugi bez kojih se bure ne može zamisliti. To je najbolje vreme za seču hrasta jer vegetacija miruje. Odsečena stabla od kojih se prave duge čuvaju se napolju, da budu izložena svim vremenskim uslovima, da „ukrte”.

Tek nakon toga nastaju pripreme za izradu buradi. Duge se određeno vreme drže pored vatre kako bi postale što savitljivije i tako se lakše oblikovale. Zatim, na podu se duge sastavljaju i kada se dobije željeni oblik bureta, na njih se stavljaju metalni obruči koji ih drže. Sve mora da se radi strpljivo i precizno, a da bi se proverilo da li su duge dobro spojene, u bure se sipa voda. Ako voda nigde ne curi, znači da je bure spremno za upotrebu. Pored hrasta za izradu buradi koriste se još i dud, bagrem i druge vrste drveta, ali su duge od hrasta najkvalitetnije. Naš sagovornik dodaje da sem hrasta koristi i druge vrste drveta, ali ako kupac za to obezbedi građu. Za ručnu izradu jednog bureta Dimitriju je potrebno tri do četiri dana. Najveće bure koje je do sada izradio bilo je zapremine 500 litara, ali se nada da će vremenom uspeti da nadmaši dedu koji je napravio bure zapremine 1.500 litara.
Ništa bez drvene ambalaže
Mladi zanatlija kaže da, uprkos naletu plastične ambalaže, posla ima i da od prihoda proizvodnje buradi može pristojno da se živi. Od davnina se zna kakva je prednost čuvanja alkoholnih pića u drvenim buradima. Stajanjem piće u dodiru s drvetom dobija lepu boju, aromu, bez ikakvih mirisa i postaje veoma pitko.

Ono što, kao i u drugim selima Srbije, muči mladiće koji su odlučili da žive i rade na selu jeste ženidba i zasnivanje porodice. Devojaka, kaže Dimitrije, ima, ali one svoju budućnost vide daleko od voćnjaka, bašti i livada. Naš mladi sagovornik na rastanku, dok nas je ispraćao, kaže da neće ostati sam da živi i radi na selu. Očekuje da, pored majke Olivere, uskoro mu se pridruži i otac Nenad, koji trenutno radi u Nemačkoj kao vozač autobusa, kao velika pomoć u poslu jer je deda Žika zašao u godine, a brat Aleksandar se nada da će uskoro ostvariti životni san da postane pripadnik elitnih jedinica Vojske Srbije.

Dok iz radionice za izradu buradi trešti muzika Dimitrije nam uz osmeh poručuje da će ostvariti želju roditelja i da će jedna Ana uskoro ulepšati i obogatiti njegov život.
Uz burad i trešnje
Nažalost, i mladi iz ovog kraja, podno planine Kotlenik beže od ovog zanata kao „đavo od krsta” jer im, kažu, više odgovara posao u gradu umesto na selu, na čistom vazduhu, gde imaju mogućnosti da se uporedo bave i drugim unosnim poslovima u kojima pomaže i država. Dimitrije je, na ime materijalne podrške, od države dobio značajna sredstva koja je iskoristio za podizanje zasada trešnji i šljiva što mu donosi lepe prihode.