BELEŠKE S PUTA TUNIS

Život u medini

Nad lavirintom uličica u srcu Hamameta lebdi miris kože, tekstila, kane, karija, ljute papričice harise i najskupljeg šafrana

(Фото Приватна архива)

Od sva­kog tu­ri­ste i is­ku­snog svet­skog put­ni­ka uvek će­te do­bi­ti sa­vet da se po­se­ta me­di­ni u arap­skim gra­do­vi­ma ne pro­pu­šta. To bi za­pra­vo bi­lo i sa­svim ne­mo­gu­će, jer me­di­na – pi­ja­ca, ba­zar, na­se­lje s kri­vu­da­vim uli­či­ca­ma, dža­mi­jom, ma­lim pa­la­ta­ma i bez­broj du­ća­na je, po pra­vi­lu, u sa­mom cen­tru sva­kog gra­da.

Tu­ni­sko le­to­va­li­šte Ha­ma­met ima dve me­di­ne i isto to­li­ko tu­ri­stič­kih zo­na – jed­nu u sta­rom de­lu i onu u luk­su­znom, ne­ko­li­ko ki­lo­me­ta­ra na se­ver – u no­vo­i­zgra­đe­nom Ja­smin Ha­ma­me­tu.

Ov­de se u me­di­nu ne ula­zi na ma­la i jed­na vra­ta. Šta­vi­še, ima ih ne­ko­li­ko, jer u sr­cu gra­da kojeg kra­si epi­tet tu­ni­skog Sen Tro­pea, ona ži­vi me­đu zi­di­na­ma sred­njo­ve­kov­ne tvr­đa­ve, ka­zbe.

Eg­zo­ti­ka i ša­re­ni­lo

Lo­kal­ci će vam re­ći da ste u zam­ku, a upu­će­ni­ji u for­ti­fi­ka­ci­je da je to u osno­vi školj­ka od im­pre­siv­nih zi­di­na, ku­la i be­de­ma i fan­ta­stič­nog po­gle­da sve do mo­ra. Za pot­pu­ni do­ži­vljaj tre­ba se po­pe­ti na vrh ci­ta­de­le i pla­ti­ti tek 8 tu­ni­skih di­na­ra ili ne­što vi­še od dva evra, ali će­te za­to, si­gur­no, mno­go vi­še osta­vi­ti lo­kal­nim tr­gov­ci­ma.

Na­mer­ni­ka ko­ji se na­đe u la­vi­rin­tu uli­či­ca od­mah s ula­za za­pah­ne mi­ris ka­mi­lje ko­že, tek­sti­la, ka­ne... Oni se me­ša­ju s aro­ma­ma ka­ri­ja, lju­te pa­pri­či­ce ha­ri­se i naj­sku­pljeg ša­fra­na. Opi­ja či­sta eg­zo­ti­ka i ša­re­ni­lo, a od­mah po­tom sle­di zdru­že­ni na­pad tr­go­va­ca. Za­to je pr­vi i to­pli sa­vet – ni­šta pr­stom ne po­ka­zi­va­ti, ne ko­men­ta­ri­sa­ti, ne odu­še­vlja­va­ti se i ni­po­što se ne hva­ta­ti za ro­bu ko­ju za­si­gur­no ne na­me­ra­va­te da pa­za­ri­te. 

U ži­vom nad­gor­nja­va­nju, na­rod­ski re­če­no, bes­kraj­nom cen­ka­nju, ve­šti pro­dav­ci će uči­ni­ti ap­so­lut­no sve da vam uz ko­žni nov­ča­nik pro­da­ju i ka­iš u istom to­nu, ešar­pu, za ko­ju se ku­nu da je od ka­šmi­ra. Ne mo­že se ni bez kuć­ne de­ko­ra­ci­je, po­put tka­nih ći­li­ma, ber­ber­ske ke­ra­mi­ke ili pra­ve škor­pi­je u plek­si­gla­su i pu­stinj­ske ru­že. Sve ruč­ni rad. Opi­ra­nje tu mno­go ne po­ma­že, ne­ma se kud ni po­be­ći, pa kad je ce­na obo­re­na, bar na­po­la, a ke­se na­pu­nje­ne, za­na­tli­ja-tr­go­vac će „ob­ra­đe­nu” mu­šte­ri­ju še­ret­ski is­pra­ti­ti re­či­ma da ga je „ban­dit­ski” oro­bi­la i to na či­stom srp­skom je­zi­ku, a da njim so­lid­no vla­da­ju sa­zna­te tek na kra­ju.

Uza­vre­la, ori­jen­tal­na pi­ja­ca Ha­ma­me­ta, ina­če naj­sta­ri­je tu­ri­stič­ke de­sti­na­ci­je u Tu­ni­su, u sr­cu ka­zbe (ci­ta­de­le), osim što je adre­sa bez­broj du­ća­na, te­zgi, pa i rad­nji­ca, pre­ten­ci­o­zno na­zva­nih bu­ti­ci­ma, stal­no je pre­bi­va­li­šte i ne­ko­li­ko sto­ti­na me­šta­na. To vi­di­te ako za­đe­te duž mre­že uskih uli­či­ca, za­vi­ri­te u po­ko­je ma­lo dvo­ri­šte iza od­škri­nu­tih vra­ta... U jed­nom ta­kvom po­ku­ša­ju ka­pi­ju ši­rom otva­ra Fe­hri Mhad­bi, sta­nov­nik me­di­ne.

„Vi­dim da gle­da­te na­še ka­pi­je. Je­su le­pe i ne­ma dve iste u me­di­ni, ali one ni­su sa­mo to, jer je na sva­koj ’is­pi­sa­na’ lič­na kar­ta onih ko­je ži­ve iza vra­ta. Re­ci­mo, mi na ka­pi­ji ima­mo je­dan zve­kir što zna­či da ov­de ži­vi sa­mo jed­na po­ro­di­ca. Ta­ko­đe, ona upu­ću­je da nas je pe­to­ro čla­no­va, što po­ka­zu­ju ukra­si iz­nad ka­pi­je. De­ca su obe­le­že­na po­seb­nim or­na­men­ti­ma, ras­po­re­đe­nim sa stra­ne. U na­šem slu­ča­ju vi­di se da ima­mo jed­nu kćer i dva si­na, a ka­da je ne­ko de­te oti­šlo iz ku­će, nje­gov znak se ski­da. Za­to ima mno­go ka­pi­ja gde se vi­di da ne­do­sta­je ukras”, ob­ja­šnja­va ovaj sta­nov­nik Ha­ma­me­ta na do­brom en­gle­skom je­zi­ku.

Na pi­ta­nje za­što su ka­pi­je i pro­zo­ri ma­hom pla­ve bo­je, po­ja­šnja­va da je to iz pre­ven­tiv­nih raz­lo­ga. Ra­di se, na­i­me, o efi­ka­snoj bor­bi s ko­mar­ci­ma, pla­va ih ras­te­ru­je, a be­lo okre­če­ne ku­će od­bi­ja­ju vre­le sun­če­ve zra­ke.

Ko­li­ko god se či­ni­la ve­li­ka, ka­zba je, ipak, te­sna za sve ov­da­šnje pred­u­zet­ni­ke. Za­to su i obo­dom me­di­ne na­ni­za­ni du­ća­ni i za­nat­ske rad­nje. S po­gle­dom na je­dan od ma­njih grad­skih tr­go­va, ko­jim se vi­jo­ri dr­žav­na za­sta­va, po­slu­je ka­laj­dži­ja Lot­fi Aidi, umet­nik ob­ra­de li­ma, ka­ko za se­be ka­že. Kuc­ka ukra­sne ta­nji­re po či­tav dan, s pa­u­za­ma za mo­li­tvu i ru­čak. Nje­go­ve ru­ko­tvo­ri­ne, ži­vo­pi­snih mo­ti­va i fi­li­gran­ske iz­ra­de, sa­mo su za pro­bra­ne mu­šte­ri­je, one ko­je zna­ju da ce­ne ume­će i ne ža­le tu­ni­skih di­na­ra da s pu­to­va­nja po­ne­su vre­dan su­ve­nir.

Oda­tle je­dan put vo­di do Ha­ma­met­skog za­li­va, ide­al­nog za fo­to­gra­fi­sa­nje, a na dru­gu stra­nu sti­že se do ob­no­vlje­ne dža­mi­je, grad­skog sim­bo­la i naj­po­zna­ti­jeg ver­skog objek­ta iz 15. ve­ka. Da­nas se tu sme­sti­la ško­la za iz­u­ča­va­nje Ku­ra­na. Oda­tle kre­će no­vi la­vi­rint uli­ca lo­ka­la, pa ka­da se od pa­za­ra oglad­ni, ni­su da­le­ko čaj­dži­ni­ce, po­sla­sti­čar­ni­ce, ka­fei i re­sto­ra­ni. Tu oba­ve­zno tre­ba ru­ča­ti i to sle­de­ćim re­dom: za ape­ri­tiv iza­bra­ti bu­hu, tu­ni­sko al­ko­hol­no pi­će od smo­kve, slič­no na­šoj ra­ki­ji, sle­di jag­nje­ća čor­ba, pa tra­di­ci­o­nal­ni ku­skus uz ča­šu do­brog tu­ni­skog vi­na.   

Ne­kad rim­ska ko­lo­ni­ja

U pred­gra­đu da­na­šnjeg Ha­ma­me­ta sta­jao je grad Pi­put, rim­ska ko­lo­ni­ja u 2. ve­ku no­ve ere. To je i vre­me ka­da ov­de sti­žu sva rim­ska obe­lež­ja, po­put vo­do­vo­da, re­zer­vo­a­ra za vo­du, da bi na­se­lje pod arap­skom vla­šću do­bi­lo da­na­šnje ime.

Ve­li­ki deo ru­še­vi­na iz tog pe­ri­o­da ni­je sa­ču­van, pa i sa­da, ka­žu ar­he­o­lo­zi, za­si­gur­no se na­la­zi u te­me­lji­ma pri­o­bal­nih ho­te­la.

U 13. ve­ku iz­gra­đe­ne su grad­ske zi­di­ne, u 15. me­di­na, a ka­sni­je grad pa­da pod špan­sku i tur­sku vlast. Ha­ma­met je imao zna­čaj­ni­ju ulo­gu to­kom jed­nog pe­ri­o­da Dru­gog svet­skog ra­ta, ka­da je ne­mač­ki ge­ne­ral Er­vin Ro­mel, ču­ven po na­dim­ku Pu­stinj­ska li­si­ca, u gra­du na po­lu­o­str­vu Kap Bon u re­gi­o­nu uda­lje­nom še­zde­se­tak ki­lo­me­ta­ra od Tu­ni­sa, imao svo­je se­di­šte. 

Ot­krio ga ru­mun­ski bo­ga­taš

Ha­ma­met je na­no­vo „ot­kri­ven” 1920. go­di­ne, ka­da se na­šao na pu­tu ru­mun­skog bo­ga­ta­ša Ge­or­gi­ja Se­ba­sti­ja­na, ko­ji za­di­vljen pri­rod­nim le­po­ta­ma ov­de po­di­gao vi­lu. Pri­ča o ra­ju Me­di­te­ra­na br­zo se ši­ri­la, pa se do ta­da ri­bar­sko se­lo ne­pre­kid­no raz­vi­ja­lo, da bi vr­hu­nac do­ži­ve­lo se­dam­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka. Ta­da se već tu­ri­sti­ma nu­di ve­li­ki broj ori­jen­tal­nih re­sto­ra­na, ka­fea i čaj­dži­ni­ca, luk­su­zan sme­štaj, a po­naj­vi­še uži­va­nje u an­tič­kim par­nim kup­ka­ma. I sa­ma reč ha­ma­met zna­či ku­pa­ti­lo. Uži­va­nje u eg­zo­ti­ci, opu­šta­nju i le­po­ta­ma gra­di­ća na se­ve­ru Afri­ke is­ku­si­la su mno­ga po­zna­ta ime­na, a naj­vi­še ih raz­gla­si­li Gi­stav Flo­ber i Oskar Vajld. Da­nas se grad pro­sti­re na oko 36 ki­lo­me­ta­ra, a broj pri­ja­vlje­nih sta­nov­ni­ka va­ri­ra. U za­tiš­ju, ima ih oko 20.000, da bi se u špi­cu tu­ri­stič­ke se­zo­ne uče­tvo­ro­stru­čio.