Među dobrim ljudima
Svoje poznanike i prijatelje, obične ljude Pančeva i junake upamćene po znanju, pameti ili karakteru novinar Slobodan Rora Damjanov izvukao je na svetlo dana i opisao u knjizi „Istinočežnja”
Koliko stvarno dobrih ljudi je moguće sresti u životu, upoznati ih i s njima se združiti?
To se zapitate kada pričate s čovekom koji izgleda ima poseban dar – da vidi dobro u ljudima. I ne samo da ima dar, već ima i volje da im posveti svoje vreme i rečenice.
Gleda, sluša i beleži
Ta i takva priča počinje pre oko tri-četiri godine, ali nastaje zapravo čitav jedan ljudski vek. Iza nje stoji Pančevac Slobodan Rora Damjanov, kojem je u opisu posla bilo da gleda, sluša, beleži i prenosi. Tako je ovaj novinar „obradio” oko pet stotina poznanika, sugrađana i prijatelja, sve to publikovao na društvenoj mreži, a „okačeno” štivo postalo rado i mnogo čitano. Toliko da je, recimo, napis o poznatom pančevačkom lekaru, dr Moši Markoviću za 24 sata imao šest hiljada lajkova, preko 700 deljenja i, kaže, „ne znam koliko hiljada komentara”.
„Onda sam shvatio da to što radim ima ogroman odjek, pa sam se i sam zagrejao, jer ima toliko ljudi koji su gurnuti u stranu, i ne mogu da dođu do izražaja od onih nametljivih. Imam dovoljno godina da prepoznam da je među njima mnogo onih koji zaslužuju da se za njih zna. Sve ih dobro poznajem, s nekima sam izuzetno blizak, sa svima sam proveo neko vreme ili su na neki način bili ili jesu deo mog života, odrastanja, karijere. Spaja ih da su svi zaslužili bar poglavlje knjige ’Istinočežnja’, jer ovde se generalno uspeh ne prašta”, priča nam Rora, citirajući slogan „praštanje uspeha” koji ga je obeležio još od vremena kada je radio emisiju na Radio Pančevu, preko istoimenog sajta koji danas uređuje.
Rasla je tako galerija portreta, od kojih se među koricama njegove prve knjige našlo „samo” njih sto dvadeset, podjednako dragih i vrednih, koje je onako novinarski i ljudski „odbranio”, a to nije lako. Staviti nekoga „na papir” osetljiv je posao, jer zadireš u intimu i karakter, a nekome može i da se ne dopadne taj, jedan od mogućih portreta.
„Ključ je u nama. Svi smo u nekom viru. Ja sam te moje prijatelje – junake izvukao na površinu, a oni to zaslužuju, jer imaju znanje, pamet, karakter. Danas mi je istovremeno i najtužnije i najsmešnije kad čujem ono ’nisi se snašao’, a to valjada znači – ne kradeš, nisi u stranci, nisi na svim stranama. I tako mi ’nesnađeni’ živimo taj svoj život, a ja se s tim ’snađenima’ nikad ne bih menjao”, kaže naš sagovornik, koji radi stalno, a neki sugrađani i ne znaju da o njima piše, istražuje...

Protagoniste nije pitao može li da piše o njima, pa su mnogi bili iznenađeni, čak i šokirani, ali primedaba, nijedne, do sada, nije bilo.
„Imam ja njihov spisak, kako ne bih zaboravio šta mi je u mislima, a lista likova samo se produžava. Mnogo je tu i mladih koji su fantastični, čitav niz generacija. To su divni ljudi i zato ne nameravam da prekinem tu seriju tekstova, za koju mi se učinilo da je istinočežnja baš pravi naslov, jer svi ti ljudi tome teže i tako žive”, veruje Slobodan.
Tako istinočežnja traje, a više od tri stotine Pančevaca će i u drugu, pa i treću knjigu istog naslova. Za izgled i lepotu aktuelne zaslužan je i Ivan Stojanović, za kojeg autor kaže da je dugogodišnji saradnik i još jedan multigenijalac. Zajednička kreacija je već u rukama „opisanih” ili putuje u koferima – u Kinu, Ameriku, Kanadu, Australiju...
Za kraj, pokušava da nam da i rešenje jednačine, kako on to ima toliko prijatelja, i to stvarnih, ne onih koji žive samo u virtuelnom svetu. Na toj tački, prvi put opisuje i sebe, kao čoveka iz nekog drugog vremena, onog boljeg, „kada smo bili drugačije vaspitavani”, a čitaocu ostaje da teži istinočežnji, jer nemoguće je da samo Slobodan Rora Damjanov – sreće dobre ljude.
Svetionik ljudskosti
„Svojevrsni lirski dekupaž o pojedinim, za autora značajnim ličnostima, a pre svega dragoceni svetionik ljudskosti. Sasvim obojena ličnim pristupom, svaka priča predstavlja ljupki plod pun neodoljivog, zamamnog soka čovečnosti... Sreća je za junake ovih priča što postoje ljudi kao što je Damjanov, koji umeju da prepoznaju prirodne i stečene kvalitete, nenametljive, ali ključne začine ljudskog duha, a i za čitaoce, što je autor otvorenog srca, neobremenjen zavišću i rasterećen sujete, vođen čistim mislima i pripovednim talentom, tu subjektivnu nadahnutost uobličio u istinočežnju”, ocena je antropologa, prof. dr Ivana Kovačevića.
Drugačija galerija likova
Sasvim lično, u crticama, dosledno i ne u više od dve hiljade karaktera, Damjanov je napravio drugačiju galeriju si-vija, a svoj je nepretenciozno smestio u tek nekoliko rečenica. Navodi da pripada generaciji 1966, da je suprug i otac. Radoznalac, koji je putovao po svetu i ostvario projekte „Budi košarkaš”, „Budi plivač”, „Dinamo, naš ponos”, dopisnik „Sportskog žurnala”.