Šezlong „Pi”
Kombinacija površinskog grafizma i prostornog dizajna uobličena u upotrebni predmet za sedenje u relaks-poziciji
Kratak opis glasi: kombinacija površinskog grafizma i prostornog dizajna uobličena u upotrebni predmet za sedenje, izrađen od presovanog špera i metalne, cevaste konstrukcije sa dodatkom mekog jastuka obučenog u najfiniju kožu na koji ćete spustiti umornu glavu.
Ovaj šezlong iz 1983. godine, gledan sa strane, stvarno liči na grafički crtež ili preliminarnu skicu za komad nameštaja namenjen sedenju u relaks-poziciji: leđa zavaljena, noge odignute, vrat poduprt, glava oslonjena... uz sve to i dodatak za odlaganje čaše s pićem koje osvežava ili uspavljuje − kako vam drago.
Teoretičari dizajna pozdravili su ovu kreativnu avanturu svrstavajući je ili u aktuelni minimalizam ili u haj-tek tendencije, tako omiljene i sveprisutne tokom druge polovine 20. veka.
Šezlong ima jedinstvenu formu koja odbacuje sve ustaljene atribute nameštaja za odmor, opuštanje, uživanje, dokolicu. Nije ni mek ni ušuškan niti privlači da se u njega zagnjurite i otplovite putem telesnog relaksirajućeg užitka. On je hladan, strog, proračunat, sveden na geometrijsku kombinatoriku prvog reda, pa ipak, tako je udoban za sedenje i leškarenje. Ko je jednom seo na njega nije prestajao da ga hvali.
Šezlong enterijeru daje izuzetnu notu modernosti, simbolični status prefinjene pripadnosti trendu estetike minimalizma. Razbaškarenosti i raskomoćenosti ovde nema mesta. Ko tome teži u cilju zadovoljenja potrebe za dokolicom, neka potraži na tržištu nameštaja pod odrednicom „lazy bed” (lenji krevet) nešto drugo, standardno i svojstveno običnim smrtnicima. Šezlong „pi” je za odabrane, asketski orijentisane i spartanski disciplinovane.
Nisam do kraja određena u pogledu procene udobnosti šezlonga „pi”. Čini mi se da je previše inženjerske retorike u odnosu na složenost obične telesne potrebe za izležavanjem.
Martin Sekelji
Francuski dizajner srednje generacije mađarskog porekla, rođen je 1956. godine. Otac mu je poznati skulptor, a majka keramičarka, oboje emigranti iz Mađarske. Završio je francuske umetničke škole (L’ Ecole Boulle i L’ Ecole Estienne) i već 1987. godine dobio nagradu za kreatora godine na Salonu nameštaja u Parizu. Isto se ponovilo i 1999. Njegov moto je „Tradicija i inovacija”, a način ne koji je to uspeo da ostvari je višeslojan i višeznačan. Sarađivao je sa poznatim dizajnerima i ušao u svet mode radeći scenografije modnih butika. Poznat je i po dizajnu stakla a njegova čaša „Perrier” izrađena je u 20 miliona primeraka! Radi za „Hajneken”, „Dom Perinjon”, „Svarovski” i „Hermes”. Njegovi radovi deo su stalne kolekcije Centra „Žorž Pompidu” u Parizu, MOMA u Njujorku, Viktorija i Albert u Londonu, zatim u muzejima u Lisabonu i Luksemburgu. Jednom davno, na pitanje − kakav je njegov stil − kazao je: „Odgovoriću vam kada budem imao 70 godina pa se osvrnem iza sebe.” To vreme upravo dolazi.
Arh. Radmila Milosavljević
www.dopisna-skola-ambijent.rs