Grad vode i odjeka
Парк као са разгледница (Фото Никола Зоко)
Rogaška Slatina, na samoj granici Hrvatske i Slovenije, za koju nije potrebna vinjeta, zaista izgleda kao mesto sa stare razglednice. Uređen banjski park, velike i otmene hotelske fasade koje se ogledaju u fontani, pažljivo podšišanoj travi, promenadi... ali tu je i čaša čuvene mineralne vode zbog koje se ovo mesto proslavilo. Sve je nekako mirno i gotovo nestvarno uredno .Ali, moj prvi i pravi susret sa Rogaškom nije bila ni slika, niti čaša puna magnezijuma, već – zvuk. Duboki toibetanske činije najpre se razlio prostorom, zatim kao da je na trenutak utišao sve ostalo. Kvarcni i stakleni instrumenti, objasnila nam je Matea Bobek iz „Atlantida butik hotela”, stvaraju zvuk koji dugo traje, širi se u krugovima i poziva čoveka da makar nakratko prestane da misli o svemu što ga čeka čim ponovo pogleda u telefon. Možda je upravo u tome najbolja definicija Rogaške Slatine: ovo nije mesto koje treba obići u žurbi, već mu se prepustiti, kao i tišini, meditaciji i sopstvenoj duši... a to je ono što u svojoj ponudi nudi i „Grand hotel Sava“, pored svog već potvrđenog termomineralnog bazena. Shvatila sam da se ovde, zapravo, već vekovima dolazi da bi se usporilo.
I mnogo pre nego što smo znali šta znače reči „velnes“, „detoks“ i „reset”, ljudi su u ovu malu dolinu dolazili zbog vode. Najstariji poznati zapis o ovdašnjoj kiseloj vodi potiče još iz 1141. godine, dok je prva poznata analiza urađena 1572. Naravno, mesto sa tolikom tradicijom mora da ima i svoju legendu. Prema njoj, Apolon je poslao Pegaza da kopitom udari o zemlju između Rogatca i Svetog Križa. Iz tog mesta potekao je izvor. Pegaz je ostao zaštitni znak Rogaške – na grbu, u centru grada i u priči koja se prenosi već vekovima.
Istorija je nešto manje poetska, ali ništa manje zanimljiva. Predanje govori da je hrvatski ban Petar Zrinski 1665. godine tokom lova popio vodu sa ovdašnjeg izvora i osetio olakšanje od tegoba sa jetrom i želucem. Glas o vodi ubrzo je stigao do bečkih krugova, a već 1685. objavljena je prva naučna monografija posvećena ragaškoj vodi. Početkom 19. veka grof Ferdinand Atems otkupljuje zemljište oko izvora. Uređuju se park i lečilište, grade prvi reprezentativni objekti i Rogaška od 1803. godine započinje svoj neprekidni turistički život.
A onda je 1908. stiglo otkriće koje će promeniti sve. Tim kojim je rukovodio geolog dr Jozef Knet otkrio je izuzetno mineralizovanu vodu – Donat. Danas se ona crpi sa dubine od nekoliko stotina metara i sadrži više od hiljadu miligrama magnezijuma po litru. U Pivnici mineralnih voda ljudi i danas sede kao u čitaonici. Samo što pred njima nisu knjige, već čaše i precizna uputstva koliko vode treba popiti, kada i na koji način. I već nakon prvog gutljaja, sasvim je jasno da ova voda deluje! A i leči! Pogotovo one koji imaju problem sa varenjem i probavnim traktom.
Možda nema mnogo turističkog glamura u toj sceni, ali ga ima u brojnim hotelima oko pivnice. Jer, uređeni parkovi, balske dvorane, priče o carevima, kraljevima i velikom evropskom svetu nastali su – oko vode. A ona je još tu. I dalje izvire ispod grada, dok se na površini menjaju vekovi, države, moda, hoteli i gosti. Voda ostaje ista, nepromenjenog kvaliteta... na šta su meštani ovog mesta veoma ponosni.
Možda zato Rogaška ima neobičnu sposobnost da nas podseti na nešto što smo zaboravili: da ne mora svako putovanje da bude trka za znamenitostima. Mada ih ima i ovde… Neka mesta treba najpre – oslušnuti. Poput zvuka vode koji izvire, ali i eha staklenog instrumenta nastao baš ovde, u Staklarni Rogaške Slatine.