Operativni sistem

03. 06. 2026. 11:48

Пад Берлинског зида, почетак мењања света Фото Wikipedia/CC BY SA 4.0

Već duže vreme ubeđen sam u to da je, u ovom vremenu, za sve slojeve stanovništva, pogotovo za mlade, od životne važnosti da ovladaju veštinom koju nazivam – sistemska pismenost. Da, pismenost, kao takva, i medijska pismenost, kao važna aktuelna veština, podrazumevaju se. Međutim, malo ko vidi da je sistemska pismenost veština koja omogućava shvatanje i opstanak u svemu i oko svega što može da se prepozna kao – sistem. Biološki, tehnološki, društveni, ekonomski. Pa, da budem konkretan, ovom prilikom dajem primer kako danas, u vremenu koje je više nego dramatično, mnogi sistemski pismeni ljudi shvataju šta nam se dešava.

Svima je očigledno raspadanje sistema u kojem svet funkcioniše od pada Berlinskog zida. To je sistem koji se prepoznaje kao – unipolaran. Dakle, sistemom dominira jedna sila. Ta sila je imperija, globalno rasprostranjena, a zove se Sjedinjene Američke Države (SAD). Šta čini ovu imperiju, kako je postavljen njen operativni sistem? Pod jedan, imperiju ne određuje struktura, ne određuje kultura. Nju određuje svetska mreža vojnih baza. Godine 2026. u svetu postoji između 750 i 800 takvih postrojenja, u preko 80 država i teritorija. Jedna takva baza je i ona koja se nalazi na teritoriji Kosova i Metohije. Pod dva, imperija (vojnoindustrijski kompleks) svoju moć poverava međunarodnom finansijskom poretku – sistemu. Pod tri, vrh međunarodnog finansijskog sistema čini banka u Bazelu, u Švajcarskoj (BIS – Bank of International Settlements). To je centralna banka svih centralnih banaka. Pod četiri, ispod BIS-a deluju međunarodne organizacije (podsistemi) koji „određuju” pravila (Svetska banka, MMF, Svetska trgovinska organizacija, Ujedinjene nacije itd.). Pod pet, ispod ovog sistema deluju pojedinačne centralne banke država. Od Breton Vudsa one posluju tako da američki dolar održavaju kao ustanovljeno sredstvo ekstrakcije (izvlačenja) i skladištenja iz svega što se svesno stvara i projektuje na celoj planeti.

 

Sistem ne toleriše „ne”

 

U ovako postavljenom sistemu, svaka transakcija u dolarima, sili koja jedina može da štampa dolare po svojoj volji, donosi određen dobitak. Sve te transakcije obavljaju se kroz globalni platni sistem poznat kao SVIFT, čija centrala se nalazi, naravno – u SAD. Ko, iz nekog razloga, bude odstranjen iz tog sistema (Jugoslavija/Srbija 90-ih, Rusija od 2022, Severna Koreja i Iran, danas) osuđen je na egzistencijalne muke nadljudskih proporcija. Znamo, prošli smo kroz to.

Ispod ovako postavljenog operativnog sistema odvija se konkretna „igra”, a to je globalna ekonomija. I „igra” i „igralište” su namešteni. Postavljeni su u „hijerarhiju cena”.

Kako ide podela plena? Na dnu hijerarhije nalaze se sirovine, nafta, gas, metal, žito. One su najjeftinije. Sledi robna proizvodnja. Ona ima nešto veću cenu. Dalje idu ekonomija znanja, istraživanje, softver, profesionalne usluge. I na vrhu hijerarhije dominira finansijski sistem. Sačinjen od čiste „papirologije” i potpuno apstraktan. To je najskuplji nivo koji, faktički, ne proizvodi ništa što bi moglo da se pojede ili dodirne.

Bar do momenta dok sistem nije počeo da se raspada, na mapi sveta „igra” izgleda ovako. Rusija, Ukrajina i Bliski istok (tzv. države Persijskog zaliva) su resursi. Kina je robna proizvodnja. Evropa i tzv „anglosaksonska sfera” su – znanje. I, opet, na vrhu se nalazi Amerika, odnosno njen finansijski sistem. Ovo nije geografija. Ovo su u unipolarnom svetu – zadaci i zaduženja. Ako neko odbije zadatak, zabranjuje mu se da uopšte učestvuje u „igri”. Sistem jednostavno ne toleriše bilo koju zemlju koja kaže – Ne. Znači, Amerika, na vrhu, administrira finansije i glavne tokove ekstrakcije usmerava upravo ka vrhu, odnosno ka sebi.

Na svetskom nivou „igra” može da se vidi i kao svojevrsna pozorišna predstava. Svi gore pomenuti međunarodni sistemi postavljeni su tako da izgleda kao da obuzdavaju imperiju. U stvarnosti oni pomažu u administriranju imperije. Jer, u suštini, imperija određuje pravila i, istovremeno, bira ko će biti sudija. Obrazovni sistem je postavljen kao put do potpunog usvajanja mantre o „poretku zasnovanom na pravilima”. Mediji ne brinu o istini. Oni su ustrojeni kao dnevni podsetnik na to šta je odobreno, a šta je opasno. Kultura se ustrojava u „selebriti ekonomiju”. Pop muzika, filmovi, striming platforme, svi mas-mediji, usmeravaju se ka tome da vrednosti usađuju na emocionalnom nivou. Ispod svih „kulturnih ratova”, argumentacija, ispod svesnog procenjivanja – vrednosti su nepromenjive: otvoreno društvo, globalizacija, multikulturalizam, sve su to ciljevi sami po sebi. To nisu argumenti, već puke tvrdnje. Ko ih dovede u pitanje, dobija kategorizaciju – rasista, nazadan, glup i, na kraju, izopšten. Vidimo da su Trampa, još od prvog mandata, njegovi američki neprijatelji svrstali u sve četiri kategorije.

Velike pukotine u imperijalnom sistemu pokazale su se kada je postalo očigledno da je osnovna „ideologija” imperije, unazad 40 godina, a to je neoliberalizam, suštinski nedorasla. Jer, glavna mantra te „ideologije”: tržiše, kada se ostavi da nesmetano funkcioniše – proizvodi najbolji krajnji rezultat, nije argument, već pretpostavka. Ali ko god je ospori, dobija etiketu – komunista. Da se „komunisti” ne namnože, silovito se forsiraju potrošačka utakmica i identitetska borba. Uz nametanje ideje da se značenja, u životu, sklapaju kroz kupovinu i „konzumerski ’Eldorado’”. Pukotine su pokazale da „Eldorado” proizvodi epidemiju usamljenosti, depresivnosti, samoubistava, a da sistem ima jedan odgovor (kao u „Matriksu”) – uzmi pilulu. Dakle, pozorišna predstava nije smišljena da pobeđuje argumentima, već da se neslaganje sa mantrom ljudima učini kao – ludilo.

Kroz pukotine u neoliberalnom sistemu probio se Tramp sa svojom, naizgled, kontramantrom koja je za imperiju izgledala kao put ka zaustavljanju sve većeg broja zemalja koje su odbijale nametnutu „igru”. Jer, ovaj put, među njima nisu samo „marginalne” autokratije i diktature (Milošević, Sadam, Gadafi, Asad, Maduro itd.), koje su se mogle odstraniti golom imperijalnom (vojnom) silom. Ovaj put, „Ne” su izgovorile prvo Rusija, a pod pritiskom imperije i Kina. A to nisu male stavke za veliku silu. Rusija je naterana da, kroz rat najvećih razmera od Drugog svetskog, krene u promenu „igre, igrališta i sudija”. Četrdeset godina ona je na dnu „hijerarhije cena”, a to je, po čistoj logici, ali i matematici, za nju i ponižavajuće i štetno. Za Rusiju, jedini način da promeni „igru” jeste da, kroz rat, pokaže da imperija može da bude osporena. Stoga, rat mora da se nastavi. Jer imperija ne sme da pokaže da može biti osporena, a pravila „igre” promenjena. Dakle, večiti rat, za imperiju, ima i te kako veliki smisao.

Očigledno je da Amerika bombarduje Iran kako bi i Rusiji i Kini poslala poruku – mi smo još uvek glavni i najveći! Ali stvari su se iskomplikovale, ne samo na terenu.

 

 

Sopstvena imperija

 

U paralelnom toku, imperijalni sistem se, iznutra, suočio sa „građanskim ratom elita” (tehnogiganti protiv finansijskih kolosa), što nije bilo predviđeno nijednim vojnim, ali ni finansijskim masterplanom. Valja razumeti sadašnje stanje američkog sistema. Tramp ga, u hodu, pretvara u imperiju – tvrđavu (zaštićenu sa dva okeana) iz koje simultano kidiše na Bliski istok, kao glavni izvor energije za Kinu, kidiše na Rusiju, kao na dugogodišnjeg glavnog snabdevača Evrope energijom i sirovinama nasrće na Kinu, koju, kroz carine, sankcije i Tajvan, suzbija kao novog glavnog „igrača”. Koji se odlučio da, sopstvenim putem, stvori sopstvenu imperiju. Nju gradi na hiljadugodišnjoj mudrosti, a ne na oružanoj sili. Evropa je na udaru jer se ujedinila i stvorila jedinstveni valutni sistem – evro. Pa je pretila opasnost da, veliki deo energetskih i svih drugih kupovina, obavlja upravo u evrima, pa čak i u rubljama. A počelo je da se razmišlja i o trgovini, sa Kinom, u juanima. A to sve baš nikako nije uklopivo u postavljenu imperijalnu „igru”. Eto, na jednom od prikaza globalnog sistema možemo da se prepoznamo i nađemo i mi, mali i posvađani. Kako da se snađemo sami sa sobom, ali i sa svetom znali bismo mnogo bolje kada bismo, svi zajedno, postali sistemski pismeni. Bar na nivou „čitanja”. A što se tiče „pisanja”, to je za nas, pokazalo se više puta, mukotrpna rabota prepuna stranputica i neshvatanja.