Tragom znamenitih Srba u Beču
Споменик Вуку Караџићу у Бечу (Фотографије М. Никић)
Budući daleko od Srbije, ja sam u mislima bio u njoj i s njom u Beču, trudio sam se da se zapisujem sve što sam o otadžbini znao i udaljavao sam se iz Beča samo da vidim Srbiju ili koji drugi kraj srpskog naroda – pisao je Vuk Stefanović Karadžić, reformator našeg jezika, pisac i sakupljač narodnih umotvorina koji je i danas simbol srpske kulture u glavnom gradu Austrije. Jer, bio je predvodnik generacije srpskih intelektualaca 18. veka koji su se školovali u austrijskoj prestonici.
Smatra se da je on otvorio vrata carskog grada za Srbe, ali i da su zahvaljujući njemu i plejadi intelektualaca tog vremena Evropljani saznali za „jedan mali, ali ponosan narod koji ima bogatu kulturnu baštinu”, kako ga je predstavljao. To je bio i razlog da obilazak Beča, tragom znamenitih Srba i njihovih spomenika, započnemo od kuće čiji je deo Vuku ustupio za život knez Miloš Obrenović. Tvorac današnjeg fonetskog ćiriličnog pravopisa sa porukom „piši kako govoriš”, kog je u posete primao i Gete i koji se posle učešća u prvom srpskom ustanku još 1813. preselio u Beč, u ovoj kući je 1864. godine i preminuo. O tome svedoči tabla na pročelju ugaone dvospratnice u obliku latiničnog slova v, na uglu uličica Marokaner i Traunove, gde smo se za početak ove šetnje na našli sa profesorkom Svetlanom Matić, koja je zajedno sa Markom Lopušinom autor knjige „Tragovi bečkih Srba”.
„Traunovu kuću”, inače, kupio je Miloš Obrenović petnaestak godina posle autonomije koju je izvojevao za Beogradski pašaluk, onda kada je krenulo sve u drugom pravcu. Otomanska carevina i Rusko carstvo u sporazumu s austrijskim dvorom odredili su mu Beč za mesto boravka. Pored imanja u Hicingu gde su danas bečke pivnice, Miloš je kupio ovu kuću blizu bečkih dvorova, ali van gradske tvrđave ili sadašnjeg Ringa. Dozvolio je da se Vuk koji mu je „bio na usluzi”, i pored nekadašnjih nesuglasica – kada ga je pisac kritikovao i knez mu zabranjivao štampanje knjiga u Srbiji – preseli s porodicom na jedan ceo sprat iz svoje dotadašnje kuće: u ovom zdanju je do kraja njegovog života o njemu brinula njegova ćerka Mina Karadžić. Na Vukovom pogrebu, priča sagovornica, bila je cela srpsko- bečka omladina, a do Sankt– Marksovog groblja nosili su ga tada naši mladi filozofi.
Nedaleko od njegovog poslednjeg doma, stigli smo do Ambasade Srbije u Beču, smeštene u jednom od starih zdanja u trećem okrugu „grada na lepom plavom Dunavu” u kom se ona nalazi od 2011. godine. U planu je da se izgradi novo zdanje naše ambasade na placu koji je Srbiji darivao gradonačelnik Beča, jer su diplomatski odnosi sa Austrijom uspostavljeni još 1836. kada je knez Miloš primio prvog srpskog konzula. U daljoj šetnji, dva bloka odatle, stigli smo do srpskog pravoslavnog Hrama Svetog Save. U crkvi je bilo toplo i živo u nedelju – krštenje, trubači ispred, a na spratu deca koja uče srpski jezik. U kapeli su slike glavnih svetaca naših slava, dok se čuje na našem da su „manje sveće 50 centi”... Baš kao kod kuće.
„Crkva Svetog Save, saborno sedište Austrijsko-švajcarske eparhije, dovršena je 1890. godine. Na zidu crkve nalazi se spomen ploča Savi Mrkalju, učitelju, monahu i filologu, a delo je slikarke Ljubice Mrkalj, članice Srpskog književnog društva i njegove potomkinje. Učitelj je i pre Vuka javno zahtevao da narodni jezik postane književni.
Nedaleko od crkve, u produžetku šetnje ulicom Razumovski stigli smo na istom potezu i do bronzane spomen-biste Vuka Karadžića. Kopija je spomenika vajara Petra Ubavkića iz našeg Narodnog muzeja, a koja je poklon Grada Beograda Gradu Beču, kao uspomena na reformatora zbog kog grad nazivaju i „Vukov Beč”. Nju su 1988. otkrili tadašnji gradonačelnici Beča i Beograda Helmut Zilk i Aleksandar Bakočević i nalazi se ispred još jedne od kuća u kojoj je Vuk stanovao. Na zidu tog zdanja, austrijsko-srpsko kulturno dtruštvo „Vilhelmina Mina Karadžić” uspelo je da postavi spomen ploču Vukovoj ćerci Mini, austrijsko-srspkoj slikarki i književnici, na Vidovdan 2021. Ploča je delo vajara Bore Lukića.
„Dugo je trajala borba za ovu spomen ploču. Neki su se bunili zašto je ne postavimo ispred kuće u kojoj je Mina kao udata za profesora Aleksu Vukomanovića živela godinama, ali tamo nismo dobili saglasnost stanara. Najzad, njen rad i prosvećenost vezani su za delo njenog velikog oca, kom je bila i prevodilac i arhivar. Zato smo hteli da ovo zdanje čiji su se stanari jednoglasno saglasili, kao i park ispred njega koji naši ljudi održavaju i ostavljaju cveće, pretvorimo u četvrt Vukovog Beča, gde i ekskurzije naše dece mogu da se podsete na najznačajnije pohode srpske kulture u Beču”, rekla nam je Svetlana Matić, inače i predsednica udruženja koje nosi Minino ime.
U Beču postoje još mnoge kuće u kojima su dugo živeli srpski velikani, dodaje ona. Pored Karadžića, Dositeja i Branka, „Bečlije” su bili i Ruđer Bošković, Dositej Obradović, Jovan Jovanović Zmaj, Laza Kostić, Petar Petrović Njegoš, Petar i Paula Preradović...
Na kući Branka Radičevića u ulici Šlosel piše „Ovde je srpski pesnik Branko Radičević 1824-1853 imao svoj zadnji dom na zemlji” , na jednoj od kuća Dositeja Obradovića da je tu „živeo i delovao dugo godina književnik i reformator srpske kulture”, a na Njegoševoj kući su reči: „U Beču je proveo poslednji deo svog kratkog života P. P. Njegoš – vladika Rade – najveći srpski pesnik”.
Nešto dalje od centra, u devetom okrugu na priobalju dunavskog kanala koje zovu „Zemljom ruža” otvoren je 2014. Park Dijane Budisavljević (1891-1978), posvećen humanitarki austrijskog porekla i srpskoj snajki udatoj za Julija Budisavljevića, poznatoj po spasavanju hiljade srpske, jevrejske i romske dece iz Jasenovca i drugih logora NDH. Poznato je da je nju Srbija posthumno odlikovala medaljom za hrabrost „Miloš Obilić” koju je primio njen praunuk Leonardo Rašico iz Brazila, a SPC joj dodelila Orden carice Milice. Na klupama među jesenjim lišćem, podsetili smo se naše duge istorije u „glavnom srpskom gradu u rasejanju” u kom danas živi više od 180.000 stanovnika našeg porekla. U kom, takođe, postoji Trg Beograd pored raskošnih palata dvorca Hofburg – ime je ispisano na spomeniku pobedničkim austrijskim ratnim pohodima s kraja 17. i početka 18. veka. Na njemu stoji upisana 1917. kao godina kada je princ Eugen Savojski osvojio odnosno oslobodio Beograd u bici protiv Turaka.
U istorijskoj prestonici na svetskoj mapi, kako na šalterima na aerodromu i u prodavnicama, tako i u metrou, kao i na klizalištu kod parlamenta, čuje se naš jezik.
U Tehničkom muzeju biste Tesle i Ruđera Boškovića
Nikola Tesla nije živeo u Beču, jer je studirao u Gracu. Kao zaslužni građanin Austrougarske monarhije je 1908. dobio počasni doktorat Tehničkog univerziteta u prestonici, a njegova bista u Tehničkom muzeju je poklon Vlade Jugoslavije. I istom muzeju nalazi se i bista Srbina dubrovačkog porekla – filozofa, putopisca i matematičara Ruđera Boškovića koju je izradio Marijan Gejšak.
Dijaspora: „Politika” ogledalo naše kulture
Srpska dijaspora u Beču okupljena u Klubu „Bečke poete” pozvala je u goste „Politiku” čiju otštampanu veliku prvu stranu drži na zidu.
– „Politika” je od nastanka do danas ogledalo srpske kulture, zbog čega će za nas iseljenike u inostranstvu, uvek imati važnu ulogu. Prve pisane reči naučili smo u najstarijem dnevnom listu na Balkanu iz kog i danas saznajemo šta se dešava na kulturnoj sceni i marice i celog regiona, kaže predsednica kluba Mirel Tomas.