Kontrasti Indije
Сезона венчања у Индији – спој традиционалног и савременог живота (Фотографије: М. Никић)
Dah Indije osetili smo već otvorivši prozor taksija s aerodroma. Pospani od dugih letova, novinari sa svih strana Evrope koji su se posle upoznavanja vozili dugo kroz zeleni Nju Delhi do hotela nisu ni za tren mogli da zadremaju od sirena automobila, zeleno-žutih auto-rikši, motocikala i, u prevozu ravnopravnih, kolica s raznim tovarom, koji se prepliću na bulevarima u preticanju bez pravila. Ali budnim nas je najviše održalo mahanje žitelja Delhija iz automobila – vozači, mladi i stari, a naročito deca sa zadnjeg sedišta, poželeli su nam toplu dobrodošlicu.
Da su željni turista iz za njih dalekih zapadnih zemalja, pokazali su nam i čim smo se nadahnuti ubrzo zaputili u srce Nju Delhija, koji je britanska kolonijalna imperija izgradila kao administrativno sedište Delhija, grada koji danas ima 33 miliona stanovnika.
Ulicu smo dugo prelazili zaustavljajući vozila, mašući ili pokazujući novinarske VIP propusnice. I sami smo prijatno začuđeni da su se i najžešći vozači ljubazno zaustavljali.
A čim smo stigli do simbola grada – Crvene tvrđave iz 16. veka, kraljevske rezidencije mogulskih vladara sve do 1857, kada su Britanci proterali poslednjeg od njih – okružili su nas indijski turisti i porodice u šetnji, tražeći zajedničku fotografiju. Ostali bismo do kasno uveče da smo svima ispunili želju, ali su nam se ubrzo neki od žitelja okolnih četvrti preporučili za vodiče do drugog simbola istorije grada – Masdžid džamije iz perioda sultanata u Delhiju (13–16. vek), koji je ovde ostavio neizbrisiv trag do danas i pored manjinskog procenta muslimanskih žitelja u državi u kojoj je više od 80 odsto hindu vernika.
Džamija je, kao i hram Lotus, simbol religiozne tolerancije i jedinstva u zemlji u kojoj među vernicima ima i sika, džanaista, budista, hrišćana, judaista… Jer zdanje započeto 1644. poslednje je delo velikog graditelja Šaha Džahana, mogulskog cara koji je izgradio Tadž Mahal i započeo Crvenu tvrđavu. S dva minareta od crvenog peščara visine 40 metara, „zvučnik” je hiljadama vernika koji u suton pozdravljaju i slave Alaha.
U uskim ulicama u kojima se prodaju puri – džinovski slatkasto-ljutkasti indijski uštipci, kao i raznobojna šećerna vuna, žene u sarijima, nekad i s katancima kao nosnim nakitom, ćaskaju noseći kofe vode, dok za njima trče deca, presrećući usput turiste, ne bismo li ih primetili i iz naklonosti nešto poklonili. „Vodič” nam je u odlasku tražio samo dolar, a po povratku u hotel primećujemo da smo se izveštili trčeći između moto-rikši i autobusa, te nam metro, za koji smo čuli u međuvremenu da je najpristojniji prevoz, nije bio potreban. Dvesta rupija ili oko dva dolara je u Delhiju vožnja taksijem, kad ga presretnete ili dozovete preko aplikacije „Uber”, a toliko je i prevoz tuk-tukom.
Kroz Kapiju Indije do parlamenta
Još jedno mesto gde vas „selfisti” sigurno čekaju u „zasedi” je Kapija Indije, građena u čast vojnika koji su poginuli u Prvom svetskom i Trećem anglo-avganistanskom ratu. Iako boje peščara od kojeg je građena i izgleda prirodno i nenametljivo među engleskim zelenim travnjacima i jezerima, uveče je posebna atrakcija jer je „presvučena” u svetle boje indijske zastave. Zato je i mesto marševa s porukama, ali i protesta. Mladi iz Jume koji su došli da je vide zamolili su da se slikaju s nama za uspomenu, ali i u nadi da će i oni osvanuti u medijima iz Evrope – za njih uvek velike tajne, kako kažu. Doktorka Sara Mumbaši dodaje da „smo sada bliži, jer u Indiji, zahvaljujući reformama, solidno žive svi koji hoće da rade i uče”.
Stazom od Kapije stigli smo do starog zdanja Predsedničke palate Indije, koja je otvorila vrata za učesnike Evropskog kongresa novinara. Građena je kao mešavina stilova u vreme kolonijalne vlasti od 1911. do 1929. Na ulazu je keramička statua „MnogoBuda”, koja s mnogo ruku i lica prikazuje dijapazon inkarnacija i prikazivanja svetog proroka.
Na pročelju sale za zasedanja Predsedništva je Gandijeva slika, a na vrhu stepeništa i njegova skulptura.
Uspomena na vođu borbe za indijsku nezavisnost, zasnovanu na verovanjima u istinu i nenasilje koja su potekla iz hinduizma, ponovo je prisutna na jugozapadu Indije u njegovoj rodnoj državi Gudžarat, gde smo stigli letom „Er Indije” (na kojem se iz prtljaga oduzimaju električne cigarete) da vidimo obnovu kompleksa Gandijeve rezidencije na reci Sambamarti. Predvodnik velikog Marša za so 1930. od Ahmedaba do Arapskog mora, kao protesta protiv gladi i poreza, ali i nepravdi kastinskog sistema, koji je tad u 62. godini pešačio 25 dana, prvi uspešni štrajkač glađu koji je s Nehruom izvojevao 1947. indijsku nezavisnost – iza sebe i svog asketskog života ostavio je samo stočić za kojim je napisao autobiografiju i drveni „točak života” iz manufakture za preradu vune, koji je tako nazvao u znak vraćanja tradiciji i verovanju u ponovno rađanje.
Hare Krišna u hramu Iskom
U Ahmedabadu je najzanimljiviji bio slučajni odlazak u hram Iškom (Krišna) kada je „oko kamere” imalo prilike da uživa u ritualu Tulsi vivah i peva himnu pokreta Hare Krišna. To je vedsko tradicionalno slavljenje „udaje svete biljke (tulsi je bosiljak) za svevišnjeg Krišnu”, koji je i „izvor” nastanka boga Višnua – simbola obnove života i vladara sveta u trojstvu sa bogom rađanja Bramom i Šivom, bogom smrti.
Novinar koji snima u hramu nikome nije smetao. Naprotiv, u sve temperamentnijoj igri tokom transcendentalne mantre u pesmi mladića na jednoj i žena na drugoj strani, pozirali su kameri. Marata Vešmo, mladi IT stručnjak, došao je s majkom: „Radim u naprednim tehnologijama Indije, ali poštujem našu tradiciju. S praznikom Tulsi vivah počinje sezona venčanja u Indiji i traje šest meseci.”
Krajem oktobra i početkom novembra svuda je i festival „Divali”, koji simboliše pobedu svetlosti nad tamom, dobra nad zlom i znanja nad neznanjem. Zbog toga su i u scenografiji venčanja uvek lampe i sveće pored cveća, ljudi tokom te sezone razmenjuju slatkiše, na sve strane viđamo neveste pod čipkom.
Posle istorijsko-verskih lekcija i svih preporuka drevnih ajurvede i joge o jednostavnom i zdravom životu, novinari su posetili projekte budućnosti: prvo izgradnju najvećeg River fronta (rečnog fronta) u Indiji na reci Sabamarti, sa čijih obala je raseljeno 14.000 siromašnih porodica. U plovidbi rekom videli smo novi svetleći most nazvan „Indira”. Obišli smo obližnji Gift-siti, stopostotno samoodrživi naučno-tehnološki centar, sa sistemima reciklaže i prerade vode.
Poslednja poseta „budućnosti”, pametnom biznis gradu Dolera, završila se obilaskom Doline Indusa, naroda iz doline reke Ind, gde su sačuvani ostaci civilizacije od pre 4.500 godina, starije od egipatske. Luka drevnog grada Lotala bila je početak urbanog planiranja – na njenom mestu počinje izgradnja najsavremenije ekološke luke i modernih muzeja. Indija ide brzim koracima u budućnost, odevena u „sari” svog bogatog nasleđa.
Crvena tačka na čelu
Na aerodromu u Ahmedabadu novinare Evrope dočekali su stavljajući nam crvenu tačku na čelo, što je znak poštovanja gosta. Tilak ili potu stvara osećaj svetosti, hladi čelo i štiti od gubitka energije, a osim na kipovima svetaca na čelima je hindu vernika. Udate žene nose crvenu tačku od smese biljnog praha i ulja šafrana. Boje se razlikuju prema kasti: Bramani nose belu tačku kao oznaku svetaca i obrazovanih ljudi, kšatrije crvenu kao pripadnost ratnicima, vaišje ili kasta trgovaca žutu kao napredak, a najniža kasta šudre crnu, znak da služe ostalima. U Indiji se i dalje, iako je predsednica Drupadi Murmu iz najnižeg potkastinskog plemenskog sloja „nedodirljivih”, praktikuje unutarkastinsko venčanje.
Vozač napustio tuk-tuk
Vožnja auto-rikšom ili tuk-tukom u Ahmedabadu košta do sto rupija ili oko dolar, mada ima vozača koji će vam tražiti i tri puta više – na vama je da se dogovorite. Vozač koji je pozvan preko aplikacije „Uber” vozio nas je za svega 40 rupija, što je isto toliko centi, ali iznenadno se zaustavio i napustio vozilo. Na naše iznenađene poglede, ulazeći u obližnju radnju, doviknuo je „Samo na dva minuta!”