„Roze šapice" – adresa za dostojanstven život
(Pixabay)
Oduvek je bila vezana za životinje, ali njen angažman u spasavanju i brizi o njima pokazao se u najboljem svetlu kada je napravila atelje u selu u kojem je odrasla. Selo, kaže, nije bilo ništa brutalnije od drugih mesta na Balkanu, ali je primer odnosa prema životinjama koji vlada na ovim prostorima. Ovako za naš magazin počinje priču Marina Marković, vizuelna umetnica, doktorantkinja na katedri za Nove medije i predavač na Fakultetu za medije i komunikacije. I, naravno, vlasnik profila „Roze šapice”, servisa za udomljavanje životinja. Kako je u opisu navedeno, osim Marine, tu su i Mile, Šubert, Džojs i razne beskućne kuće i mace koje „fosteruju, hrane, leče, maze, paze i traže dom”.
– Kod nas se sterilizacija još smatra neprirodnom, dok je vrlo prirodno bacati džak sa štencima u reku ili u šumu. Zato moj rad nije samo spasavanježivotinja, već i borba za promenu svesti. Sve je počelo kada sam ove zime pronašla leglo od šest štenaca sa majkom koju je neko izbacio dok jebila trudna. Nisam imala plan niti kapacitete, samo nisam mogla da okrenem glavu. Dovela sam ih kući, lečila i hranila, i tražila im sigurne domove – kaže naša sagovornica. Tako su – nastavlja – nastale„RozeŠapice”, ne kao formalna organizacija, već kao odgovor na tišinu i ravnodušnost prema životinjama.
– Prvog psa iz tog legla, crnog i najmanje „udomljivog”, zadržala sam za sebe i nazvala ga Šubert Marković. On je, zajedno sa Miletom, mojim crnim mešancem koga sam usvojila pre tri godine, postao moj verni prilepak. Ostali iz legla sada žive svoje najdivnije živote (upravo mi ovih dana iskaču njihove slike sa letovanja) – priča ona. Za ovih šest meseci udomila je preko 30 pasa i isto toliko maca, ali više je, objašnjava, ponosna na veliki broj životinja koje je uspela da steriliše – jer svaka sterilizacija zatvara krug patnje. Njen umetnički život i česta putovanja joj za sada, kako kaže, ne dozvoljavaju da ima azil, ali je uspela da napravi malo utočište gde životinje dobijaju ljubav i negu dok ne nađu dom.
– Oduvek sam imala dar da ulepšavam stvarnost i svemu dodam neku Dizni estetiku. Kao što možete videti, instagram profil „Roze Šapica” ima neki ružičasti bajkoviti filter. Obožavam kad, na primer, kuca bačena pored kontejnera završi u zagrljaju glavne urednice „El” magazina, ili kad vidim da jeRuža, napaćena i vrlo istraumirana mama kuca koju sam našla u baš teškom stanju, sada jedan mazuljak koji se valjuška u ljubavi. „RozeŠapice” su moja lična priča, ali i apel svima da promena počinje od nas samih – jednom sterilisanom životinjom, jednim spašenim psom ili macom, jednom novom šansom. Zato ponavljam. Nema više izgovora za kupovinu pasa. Sve što želite već čeka negde na ulici ili azilu, čak iako je to možda „mali beli pas koji se ne linja” (samo javite, naći ću vam štagod ste zamislili) – ističe ona.
Marina Marković zaključuje da veruje da je važno da svako prepozna svoj prostor delovanja, koliko god mali da se čini, on ima atomsku snagu da pokrene promenu.
– Jedna iskra mog angažovanja zapalila je čitavu mrežu ljudi oko mene. „Roze Šapicene” ne bi postojale da nemam dragocenu pomoć mojih prijatelja – Kese, Olje, Jelene, Ivane i mnogih drugih. Ta lančana reakcija solidarnosti čini čuda. Ne mogu da ne pomenem i svoju mamuVesnu, koja je, ni kriva ni dužna, u svom dvorištu i kući otvorila vrata raznim bićima u nevolji. Izvinjavam joj se javno što više nema ružičnjak – objašnjava ona. Dokaz da zajedno možemo više je i još jedan primer. Naime, nedavno su devojčice iz ovog sela, Antonina i Miona, našle mače sa ozbiljno povređenom nogom. Napravile su same oglas, postavile ga, nisu znale kako dalje. Marina je reagovala, postavila na „Instagram” i vrlo brzo su skupili novac za amputaciju. I opet – niko tu nije uradio sve, ali svako je dao svoj deo i pregaženo mače bačeno u grmlje ima šansu za divan život.
– To je ono u šta verujem. Ako nemate vremena, možda imate automobil, ako nemate automobil, možda imate „Instagram”, ako nemate ni to, možda možete da donirate onoliko koliko košta kafa ili čaša vina. Svaki najmanji gest kreira enormnu razliku – objašnjava. Na pitanje kako izgleda biti volonter u Srbiji, kaže da je problem napuštenih životinja kod nas svakodnevni horor, vidljiv čim izađete iz centra grada.
– U mom selu, koje je samo mali uzorak šire slike, u samom centru luta više od petnaest pasa – među njima i lovački i mali rasni kućni psi, što znači da na ulicu ne završavaju samo mešanci. Nisam planirala da budem volonter, ali jednostavno ne umem da okrenem glavu i pravim se da ne vidim. Zakoni i fondovi postoje, ali se ne primenjuju, a korupcija je duboko ukorenjena. Promena mora biti istovremeno lična i sistemska: s jedne strane, odgovorno vlasništvo – čipovanje, vakcinacija, sterilizacija, briga i ljubav; s druge, odgovornost države – obavezni programi sterilizacije, zabrana kućnih legla, kažnjavanje nelegalnih odgajivača i izbacivanja pasa, te efikasno zbrinjavanje i udomljavanje. Dok se ova dva stuba ne uspostave zajedno, horor će ostati naša svakodnevica – ističe naša sagovornica Ona zaključuje da je nacrt novog Zakona o dobrobiti životinja, koji legalizuje masovnu egzekuciju pasa, monstruozan i nedopustiv. On ne rešava problem, već ga produbljuje, normalizujući nasilje i smrt kao „rešenje” za ljudsku neodgovornost. Zato pozivam sve građane da potpišu peticiju protiv ovog zakona i da pokažemo da društvo ne pristaje na sistematsko ubijanje životinja. To je i lični i kolektivni čin otpora, ali i dokaz da promena može krenuti odozdo – od solidarnosti i saosećanja – kaže Marina Marković.