Dva i po veka između korica
Čitave prošle godine južnobanatska Crepaja u opštini Kovačica obeležavala je izuzetan jubilej – dva i po veka bitisanja u kontinuitetu, i to kao jedno od najstarijih naselja na ovom prostoru. Koren joj seže do duboko u 16. vek, kada se 1579. godine pominje u Kruševskom i Pećkom pomeniku i Pećkom kastigu kao Mala i Velika Crepaja.
Kako se živelo u doba osnivanja, o Saboru graničara revolucionarne 1848. godine, kako je grad–selo nicalo i gradilo se, a kako predstavilo na Milenijumskoj izložbi 1896. godine, sve uz bogati foto-album, donosi monografija „Crepaja – prvih 250 godina” iz pera mr Slobodana Stevanovskog, Nikole Petkova i Marka Petkova.
Podeljena na tri celine, kapitalno delo zavičajne istorije, kakvo nemaju ni neki gradovi, čitaoca vodi kroz isto toliko etapa u razvoju naselja. Najpre se ono hronološki prati i opisuje kroz 16. i 17. vek, kada se kroz podatke Crepaja pominje u turskim popisnim knjigama – defterima.
Kasnije i kroz građu austrijskih popisa iz 1717. godine daje se prikaz naseljavanja oblasti, a interesantno je, napominju autori, da je u jednom periodu 18. veka ovo područje bilo i potpuno nenaseljeno. Podsećaju i na dva bitna događaja iz istorije koja su nepravedno zapostavljena i malo poznata javnosti:
– Upravo ovde je održana Skupština graničara 1848. godine. Drugi važan događaj iz istorije je da je iz Crepaje jedna kuća, ciglu po ciglu preneta, da bi se na Milenijumskoj izložbi u Budimpešti 1898. godine predstavilo kulturno nasleđe srpskog naroda u Banatu – priča Stevanovski.
Detaljnu hronologiju života naselja prate i mnoge kontroverze, a istraživačima je poseban izazov bio da objasne poreklo imena južnobanatske Crepaje. Uvek je tu, napominju, bar jedna legenda ili bajkovita verzija, pa je tako i sa Crepajom i pomenom srpske vlasteoske porodice Crepović, poreklom iz Paraćina. Crepovići su zaista stigli u Banat, napominje Stevanovski, nakon što su prebegli pred Turcima koji osvajaju Srbiju 1459. godine. Nikola Crepović se 1552. godine pominje kao vojvoda srpskih četa u Temišvaru.
– Uspeli smo da pronađemo da se naziv Crepaja prvi put pojavljuje 1759. godine, dakle 27 godina kasnije nakon što je pala pod tursku vlast, pa je teško poverovati da se neko posle toliko vremena setio vojvode Crepovića. Tako moramo uzeti u razmatranje i manje atraktivnu verziju da je deo srpskog stanovništva bežao pred Turcima na sever, u ovaj naš, tada prilično zapusteli kraj jer se situacija ovde ipak stabilizovala. Biće da je tada došlo i dvadesetak porodica iz krajeva u kojima su se ljudi bavili grnčarijom, te je od tog zanata proizišlo i ime naselja, ali za to nemamo dokaza – napominje Stevanovski.
Bogat izbor karata i album fotografija krasi luksuzno opremljenu monografiju publikovanu uz podršku opštine Kovačica. Istraživački tim pokušao je da istraži ne samo Crepaju, već i čitavu opštinu Kovačica. Da se što vernije prati sled i uobliči kolektivno pamćenje, mnogo su pomogla usmena predanja, sačuvana lična dokumenta, fotografije...
– Na fotografijama su neki srećni ljudi u dvorištima, druženjima i mobama, doterani kad se žene i udaju, kad prate visoku modu iz Pešte i odlaze u grad na slikanje kod „dvorskih svetlopisaca”. Iz novijih vremena, naročito onog nakon Drugog svetskog rata, ostali su zapisi
foto-amatera s poljskih radova, veselja, utakmica i igranki. Tu su i slike koje nas podsećaju na elektrifikaciju i podizanje nove škole, doma kulture, kuća, prizori s radnih akcija, kojima se išlo u susret lepšoj budućnosti, sve važno za život naše Crepaje – objašnjava Nikola Petkov.
Mladi naučnik, takođe Crepajac, Marko Petkov, jedan od koautora monografije, skreće pažnju da je lokalna istorija u nas nepravedno zapostavljena. Trebalo bi, kaže, da mladi ljudi čitaju, saznaju, pamte činjenice, ali i slušaju priče o svom zavičaju.
– Teme vezane za nastanak i razvoj Crepaje obradili smo studiozno na osnovu arhivske građe, naučnih studija i u saradnji s naučnicima iz Beča, Budimpešte, Beograda i drugih evropskih gradova. Istraživanje se nastavlja. Tragamo za novim izvorima. Verujemo da ono što se nalazi među koricama ne treba da bude štivo samo za Crepajce, već za sve stanovnike opštine, da potraže i nađu neke nove ideje – kaže istoričar Marko Petkov.