Uskliknimo s ljubavlju, susjede

Zvala se sasvim obično: Vražja divizija! Najhrvatskija od svih postrojbi. U avgustu 1914. iz 25.000 grla orilo se : „Oj hrvatski hrabri sine, napred smjelo preko Drine! Osvećena krv još nije Ferdinanda i Sofije! Živio rat! Živio rat!” (www.virtualna.nsk.hr/1914). Njen komandant Stjepan Sarkotić veša redom po Srbiji. U knjizi Šta sam video i doživeo u velikim danima A. Rajs je zanemeo pred zločinima (str. 31–36). Kada su Nemci 1916. popisali Šabac i okolinu, bilo je 76.000 ljudi manje nego 1910. Sarkotićev naslednik Johan fon Salis Sevis, guverner austrougarske okupacione zone kaže: „Imamo dovoljno vešala za celu Srbiju.” Obesio je preko 20.000 Srba! Ali Aleksandar ga ostavlja u Zagrebu i daje mu državnu penziju! Ovaj mu lepo zahvaljuje i sa još 3.600 „jugoslovenskih” oficira i 30 generala zaklinje se poglavniku i ustašama!

A susjed moj, privaljen uz tezgu krcatu zimskim poslatkom, veli: Stavovi su ti deficitarni glede istorijske istine, dočim izdašni u destrukciji spram savremenog saobraćaja Srba i Hrvata i njihovih država. I, hop, šakohvat onih mušmula utovari u gubicu.

Na podkastu s temom o Prvom ratu, Ž. Holjevac, ravnatelj državnog Instituta društvenih znanosti „Dr Ivo Pilar” i redovni profesor historije na Zagrebačkom sveučilištu, kaže da je rat dočekan sa oduševljenjem kod Hrvata. Ubedljivo i staloženo, dojmim i utemeljeno, on govori o istorijskom aspektu hrvatskih nacionalnih interesa, stoga su i domobranske pukovnije odano i u ime svog boga prisegnule svome caru!

A susjed dobacuje: A je li trebalo izvršiti i odmazdu nad Srbima u redovima Austrougara? A ne zna: u Vražjoj diviziji „ostalih” je bilo manje od hiljadu. Kad god je mogao, Srbin je bežao u srpske redove ili u šumu i smrt kao kapetan Miroslav Demić, samo da ne puca na braću. A kad su vojskom izbili na trgove Temišvara, Pečuja, Celovca i Trsta, Srba je bilo 1,2 miliona manje! I umesto amputacije i podrazumevano institucionalne odmazde zbog stotine hiljada ubijenih i progona onih koji su Srbe slali protiv Srba, prestolonaslednik zalaže dve u ratovima izrasle kraljevine, Srbiju i Crnu Goru, zarad zamagljenog jugoslovenstva. Rupe od metaka s mundira Franca Ferdinanda, dvadeset godina kasnije, iznova su se otvorile na admiralskoj uniformi kralja Aleksandra. Ubili su ga za dom spremni, kojima je u izmaglicama pružao ruku.

Popis iz 2021. godine

Još me pita susjed, piljeći u onu pitu, je li odmazdu trebalo vršiti etnički selektivno, kao devedesetih godina 20. veka. Ne znam, susjede. Da l’ da se raspitaš u susjedstvu? Pitaj znaju li šta o Bljesku, Oluji i sl. Evo i male pomoći: prema popisu iz januara 1921, Srba je u Hrvatskoj je bilo 17 procenata (Definitivni rezultati popisa stanovništva 1921, Sarajevo 1932, strana 252), a prema popisu iz 2021, (www.dzs.gov.hr) Srba ima 3,2 odsto! Dakle, konstitutivni narod prvo je izbrisan iz Ustava, a zatim i fizički proteran. Više od pola miliona ljudi!

I vidim, dohvatio susjed pitu i drobi li drobi, inkoherentno, što bi rekla moja baba: umrsio titoističko jugoslovenstvo i jugonostalgiju sa austroslovenstvom, zbrkao nedorečeni komunizam s neartikulisanom monarhijom, umutio narodni sentiment u jugoslovensku tankoćutnost, pobrkao Riječku i Zadarsku rezoluciju, a mešovite brakove ulupao s načelima državnog organizovanja. A pѝta od čega li je.? Tja, može pite od svega da bude. A da je hteo da vidi šta je još Č. Višnjić pronašao, pročitao bi kako se u Naputku k novom ženidbenom pravcu katoličkog ordinarijata iz 1920. pošto-poto traži sprečavanje Hrvatica iz delničkog kotara da se udaju za Srbe vojnike, jer im je žao da se katolikinje udaju za pravoslavce (Dvadesete, str. 215).

Još ispade u pravu onaj Ivo Pilar, u delu Južnoslavensko pitanje: „U borbi sa srbstvom, hrvatstvo je u razdoblju od 1867. do 1880. ojačalo, svladalo je jugoslavenstvo i svojim velikohrvatskim idealom oživjelo je narodnu svijest u Dalmaciji i Slavoniji, gdje je ona u širokim slojevima katoličkog pučanstva bila već obamrla. Time bijahu propale sve srbske osvajalačke namjere, s obzirom na te krajeve.” (str. 284)

A susjed mi veli: Nemaš pojma! U Hrvatskoj je još sredinom 19. veka osnovana JAZU, dok ste vi, tamo u Kneževini, praznom slamom mlatarali. I, gle, opet dr Pilar: „Štrosmajer je mislio svoju namisao provesti u velikom stilu. Vjeran svojoj lozinki: Sve za vjeru i za domovinu… On je htio Hrvatsku učiniti duhovnim središtem čitavog Balkana, osnovao je u Zagrebu Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti… a da političko ime ne bi nikoga povrijedilo, odlučio se za jugoslavenstvo… Kao snažna ličnost, htio je to zlo izliječiti u svom korijenu, posegnuvši za starom papinskom mišlju o uniji. Štrosmajer je htio privesti sve Južne Slavene katolicizmu ili barem grčkoj uniji i time onemogućiti borbu između Hrvata i Srba.” (str. 337)

Čujem susjeda, rakoli se u onoj slami: To su maligne i nacionalističke premise! Da li se moraju mrzeti kad se zagrle? Čitaj Politiku od 13. januara! A ne zna susjed: tog dana se sećamo Svetog Dositeja Zagrebačkog Ispovednika. Tukle ga ustaše 1941. Mučili i prebili mitropolita zagrebačkog. Od uboja i ponižavanja 1945. prestavio se u Gospodu. Pa, susjede, kad ovih dana vidiš kako se iznova javlja udruga Pavelićeve HPC, da znaš o čemu ti pričam!

Zadarska rezolucija

A u pogledu „entuzijazma za ujedinjenje” dvostruko pogrešno navodiš Riječki dogovor. Niti se zove dogovor, niti ima veze sa Srbima. To je Riječka rezolucija koja govori o sjedinjenju ugarskog i hrvatskog naroda. Posle dve nedelje doneta je Zadarska rezolucija kojom je Srbima tek obećana jednakost sa Hrvatima. Ni reči o ujedinjenju: „Pripravne su srpske stranke uložiti i svoju snagu za ostvarenje ovog zahtjeva AKO se s hrvatske strane ukloni ona smetnja koja je dosad smetala… a to je da se sa strane Hrvata obavezno prizna ravnopravnost srpskog naroda sa narodom hrvatskim.”

A susjed se zaneo, traži korifeje jugoslavenstva među „znamenitim Hrvatima”. Proklizava, dahće. Nemoj se mučiti. Frano Supilo u knjizi Politika u Hrvatskoj kaže: „Zadarska rezolucija ne govori o narodnom jedinstvu, već je prihvaćanje aneksije Dalmacije od strane Srba.” (str. 163) A tek da vidiš ovo: „Ako nisu jedan narod, dakle, ako su to dva naroda, onda Hrvatima ne ostaje ništa drugo nego da tog najpogibeljnijeg domaćeg i istojezičkog narodnog protivnika, bilo kako ili apsorbiraju ili ga inače unište (sic!). Od ove potrebe, kako kaže Supilo, do proklamacije Nema Srba sa svim onim posljedicama koje ona sobom nosi, nije nego jedan korak.” (str. 124)

A onda od 299. do 303. stranice Supilo bezočno piše o Srbima u Hrvatskoj: „Stotine godina ovako poluvojnički-polukolonski, a ukupno barbarski držan u Hrvatsku dobjegao elemenat, živio je pod puškom, oruć pod vojničkom trubljom, a svaki čas spreman ili na boj proti Turcima ili na pljačku na komandu ili na svoj račun. Kod Srba u Hrvatskoj vidimo tradicionalnu obratnu tendenciju: vidimo ih uvijek sa protivnicima slobode Hrvatske, uvijek sa sistemom, uvijek na bazi njegove politike, pa i onda kad se nezadovoljni sa nagradom i ulogom svađaju s njegovim predstavnicima.”

A susjed gladi brk, pa veli: lepši mi je neg’ u cara Franje! Europskiji! Kulturalan i bez distance. Bi mi milo i kad reče: Dedom ću te, dedom ćeš me! Bogosav V. Pajović je rođen iste 1895. Nije bio u Italiji, samo na Ceru. Čekao Vražju diviziju, pa do Soluna peške. Preko Kajmakčalana vratio se kao kaplar 2. čete 3. bataljona 10. Takovskog puka, Šumadijske divizije! Eno ga na popisu nosilaca Albanske spomenice. Njegov mlađi brat, moj deda Petar, pustio beše bradu kad Aleksandar pade u Marseju. Utom opet izbi rat pa i on ode u šumu. Vojevao četiri godine na planini. Na Jelici. A ni njegovom unuku ne dadoše drugačije: nego na položaj, na Dunav, na Drinu!

Nego, susjede, umalo da zaboravim… Pa jugoslovenstvo je zabranjeno u Hrvatskoj! Ne zakonom, nego Ustavom Republike Hrvatske, članak 141! Ali, šta se to nas tiče? Naše je da gledamo svoja posla. Uskliknimo s ljubavlju!

*Povodom teksta „Da li se moraju mrzeti kad se zagrle”, Kulturni dodatak, 13. januar 2024.