I bebe koriste mobilne telefone i tablete
(Фото Pixabay)
Zbog velike tragedije koja se dogodila u OŠ „Vladislav Ribnikar“ mnogi krivca vide u prevelikoj upotrebi digitalnih tehnologija kod tinejdžera na neadekvatan način, ali problem ne nastaje u doba adolescencije već upotrebom tableta i mobilnih telefona već u prvoj godini detetovog života. Kako dolazi lepo vreme, i kafići i parkovi budu puni mladih roditelja sa bebama u kolicima obratite pažnju koliko beba ima tablet ili mobilni telefon u rukama.
Studija naučnika iz Ankare „Izloženost i upotreba mobilnih uređaja kod dece uzrasta od 1 – 60 meseci“, odnosno od prvog meseca do pete godina detetovog života, obuhvatila je 422 roditelja. Ustanovljeno je da samo 24,4 odsto dece nikada nije koristilo mobilni uređaj, a prosečna starost kada su bebe prvi put koristile mobilni uređaj bila je 12 meseci. Najmlađa beba koja je koristila mobilni uređaj u ovom istraživanju imala je samo šest meseci.
Od 422 deteta čak 15,9 odsto imalo je tablet u svojoj sobi. Učestalost upotrebe i posedovanja tableta bila je obrnuto povezana sa nivoom obrazovanja majke, što je majka bila obrazovanija dete je manje koristilo mobilne uređaje. U ovom istraživanju 59,6 odsto roditelja dozvoljavalo je deci da koriste mobilne uređaje dok su oni obavljali svakodnevne zadatke ili kućne poslove. Čak 91,5 odsto roditelja izjavilo je da ih lekar nije obavestio o uticaju mobilnih uređaja na njihovu decu.
Igra je neophodna za razvoju deteta
Kada su deca u pitanju nema potrebe za korišćenjem mobilnih telefona i kompjutera u velikoj meri, pogotovo u predškolskom i mlađeškolskom uzrastu. Za taj uzrast neophodna je jedino igra kao fizička i umna podrška pravilnom razvoju deteta. Za početak kroz igru deca se druže, socijalizuju, stiču prijatelje... Deca tada nauče kako da se prilagode društvu u kojem se nađu, pa neće kasnije biti izopštena od strane vršnjaka.
Mnogi roditelji ne shvataju veliki značaj igre i kao sredstva za obrazovanje i vaspitanje njihove dece. Često igru smatraju običnom zabavom i dokolicom na koju ne treba obraćati nikakvu pažnju, a još manje pomišljati na njeno korišćenje u obrazovno-vaspitne svrhe. Takvo shvatanje je posledica nepoznavanja prirode dečje igre.
Igru ne treba shvatiti i posmatrati kao stihijsku pojavu o kojoj ne treba voditi računa, već kao delatnost koja ima dubokog značaja za dete i kojom treba pažljivo rukovoditi da bi se pravilno iskoristio njen svestrani uticaj. Pod upravljanjem dečjom igrom ne podrazumeva se ni u kom slučaju grubo mešanje starijih u igru. To bi sputavalo dečju samostalnost i njihovu stvaralačku fantaziju koja specijalno u igri dolazi do izražaja.
Dakle, u predškolskom i mlađeškolskom uzrastu nema potrebe za igranjem igrica na telefonu ili kompjuteru već je dovoljna obična igra primerena uzrastu deteta.
Deca moraju da uče direktno i da budu izložena različitim izazovima učenja i otkrivanja sveta oko sebe.
Ima roditelja koji žele da im deca, gotovo od rođenja, koriste savremenu tehnologiju. Ti roditelji moraju biti svesni koliko je važno kontrolisati sadržaj koji deca konzumiraju.
Veoma je bitno da i programeri softvera u obrazovanju, dizajniraju sadržaje primerene uzrastu i potrebama dece.