Tajna „svatova" u Đavoljoj varoši
Фигура „барјактара”, по најпопуларнијој легенди о кажњеним сватовима (Фотографије Мирјана Никић)
Zemljane figure u „Đavoljoj varoši”, kamenoj „šumi” u potkopaoničkom kuršumlijskom kraju, proglašenoj za svetsko čudo prirode, i danas su enigma. Po naučnoj teoriji, kako priča vodič Milan Savić, neobični zemljani, naizgled ukrašeni stubovi, pokriveni „kapicama” od kamenih blokova, nastali su erozijom. To je, objašnjavaju, proces koji neprestano traje, jer priroda strpljivo gradi nove.
„Trenutno je ovde 202 figure na 856 metara staza koje smo uredili za šetače. Broj figura se kroz vreme menja, ali je teško to zabeležiti u ljudskom veku, jer je proces nastajanja jedne 900 godina, posle čega dolazi do njene razgradnje, najpre otpadanjem kamene kape i potom razgradnjom i slivanjem i sjedinjenjem stubova sa ostalim tlom. Voda u dodiru sa takozvanom stipsom stvara ovaj razgradivi materijal, a kape se isto same stvaraju kao prirodna zaštita figura od padavina, što je fenomen. Figure su visoke od sva do 15 metara, široke od 50 centimetara do tri metra. One su neobične crvenkaste boje, jer su na zemljištu saskih rudnika olova, aluminijuma i gvožđa koje je kralj Milutin osnovao u 13. veku, a zbog oksidacije gvožđa kroz neobičnu šumu teče crvena, pokazuje vodič reku „plamene” boje.
Priču o figurama za posetioce odvajkada su „krasile” razne legende. Po najpopularnijoj, đavo je upravo stvorio „đavolju vodu” koja je meštanima „pomutila razum” i naterala ih da zaborave na rodbinske veze. „Po legendi, nakon što su popili tu vodu, selo je venčalo brata i sestru, premda su ih Bog i dobra vila opominjali da je to rodoskrvnuće. Pošto je povorka uprkos tome krenula, pred njih je stala vila i skamenila mladence, svatove i barjaktara – na koje glavne figure, uočljive sa drvenog vidikovca, danas podsećaju”, priča Milan.
Po drugoj legendi, preko puta „svatova” u „kamenoj jaruzi” u kojoj su manje i najstarije figure (znači one stare oko 900 godina čija je „kapa” otpala) ovde su okamenjeni svatovi iz dva sela koji su pošli po istu mladu. U paklu jaruge, po istoj, završili su i jedni i drugi, a stanovništvo je odavde noću, navodno, slušalo čudne krike. Naučnici pretpostavljaju da je u pitanju zvuk „ruže vetrova”, kojoj u planinskom kraju „šuma” figura pogoduje da se razvije snažno. Kažu da su grehe i bolesti isceljivali u crkvi Svetoj Petki koju su ovde u 13. veku podigli, a za to je, po njihovoj legendi, dovoljno vezati maramicu. To jest „zavezati kletve i sve probleme”, za drvo pored.
Priča se i legenda da su se đaci koji nisu voleli da uče, sa đavolom opkladili da će ga nadmudriti. Kada su izgubili opkladu, đavoli su se pretvorili u „večite glavutke”, a učenici u đavole. Sve ove legende poruke su bile stanovništvu ispod Sokolovog vrha na obroncima neobične Radan planine, na samom jugu Srbije, nadomak Medveđe, Lebana i Bojnika. Kažu da se u ovom području zbog uticaja zračenja ruda i magnetnih polja seljacima često učini izdaleka da auto na susednoj padini umesto nizbrdo ide unazad uzbrdo. I ovu optičku varku otkrio je za „Magazin” Milan Savić, napominjući da je „Varoš” odnedavno za avanturiste osvetljena za noćne obilaske.