Obredni hlebovi
(Фото Драган Боснић)
Zbog savremenog načina života današnje generacije nisu u prilici da vide tradicionalno pravljene hlebove, izuzev ako se u ponekom muzeju ne priredi izložba ili napiše odgovarajuća brošura s pričama iz starina. A i izložbe su retke, posebno ako se radi o običajima iz južnijih krajeva Srbije.
Mnogi drevni zanati bez kojih je život nekada bio nezamisliv, nažalost, izumiru. Pekarski zanat ima i tradiciju i budućnost. On je istovremeno i deo nematerijalnog kulturnog nasleđa čija je uloga da se ne zaboravi umeće pripreme hlebova.
Zaljubljenicima u tradiciju najinteresantniji je hleb koji se specijalno pravi za proševinu. To je u stvari pogača obavijena crvenim vunenim nitima s ogledalcem u sredini na kojem se mlada ogleda.
Posebno mesto zauzima česnica koja se priprema za centralni božićni praznik. Ona predstavlja Božju povojnicu koja se, kako su zabeležili etnolozi, mesi kao uspomena na rođenje mladog Boga. Mesi se od pšeničnog ili projinog brašna bez soli, s vodom koja se donosila pre izlaska sunca, ukrašava se različitim figurama od testa, a u nju su stavljana razna znamenja: novčići, žitno zrno, bosiljak i lomi se obično za vreme ručka, mada u nekim krajevima i za doručak.
Postupaonica je obredni hleb u obliku pogače. Mesi se kad dete napravi prvi korak, a na njemu se zalepi testo u obliku pera, knjige, lenjira, pera i šta bi dete prvo uzelo to bi po verovanju predskazalo njegovu budućnost. Ostala deca bi lomila pogaču i nosila sa sobom, a pogača se inače u tom obredu postavlja na sredinu sobe, na nisku stolicu. O slavskom kolaču se puno zna, a i na njega se stavljaju figure od testa, u obliku voća, buradi za vino, pletenice i obredno se lomi za slavski ručak.
Za Srpsku novu godinu pravi se vasilica, a u našim običajima zastupljeni su i prolećni hlebovi, mladenčići, pa vaskršnji kolač, zatim hlebovi posvećeni rođenju deteta, obredni hleb za krštenje, porodični običajni hleb za rođenje deteta.
Za Zadušnice se mese poskurice, to su mali okrugli pogrebni hlepčići koji se uz sveću namenjuju pokojniku, a prave se od pšeničnog brašna. Nekada su se pravili bez kvasca. Na poskurici je posebnim drvenim pečatom utisnut hrišćanski simbol koji znači „Isus Hrist pobeđuje”.
Za Vaskrs su se ljudi snalazili kako su znali i umeli da bi se na trpezi našli posebni obredni kolači. Jedan od njih je okruglog oblika s jajetom u sredini koje je simbolizovalo plodnost.
U ovoj tradicionalnoj paleti pomenimo i takozvane figuralne hlebove koji simbolizuju poljoprivredne alatke, useve i kuću. Namena je određivala oblik pa se najčešće sreću okrugle pogače koje simbolizuju njivu, pogače u obliku makaza za ovce, kolač s četiri kružića koji se davao kravama i šupalj kolač za konje. Rano ujutro domaćin odlazi u štalu, nosi kolače i polovinu daje stoci kojoj su namenjeni, a polovina ostaje za ukućane.
Od hleba, naravno, danas, kada je sve manje onih koji ga spremaju po kućama, neodvojiv je i pekarski zanat kao deo nematerijalnog kulturnog nasleđa.
Etnolog Violeta Cvetanovska je pre više godina vršila istraživanja obrednih praksi u Srbiji i opisala veliki broj tradicionalnih hlebova koji su se pravili na prelazu 19. u 20. vek u okolini Kraljeva: pogača povojnica, pogača za krštenje, postupaonica, veliki broj božićnih hlebova, mladenčića, vaskršnjih kolača, pogača zastupljenih u svadbenim običajima, poskuricama, slavski i zanatlijski kolač.
Ljubav prema hlebu iskazana je i u velikom broju pesama u srpskoj kulturi, ipak kustosi u muzejima u Srbiji slažu se da iako je svaki dan obavezan deo trpeze, ljudi u suštini vrlo malo znaju o hlebu i njegovim mnogobrojnim simboličkim značenjima u kulturi, običajima i verovanjima.